Stolac

Ovaj blog je posvecen hercegovackom dragulju-Stocu i opisan dio događaja u periodu netom prije rata i na početku rata.

02.03.2012.

Početak

Uskoro će punih 20 godina od početka rata u BiH. Nakon 8 godina od početka pisanja na ovom blogu i preko 20.000 posjeta vrijeme je da se napravi mala „revizija” i da se sve navedeno posloži hronološki i malo detaljnije. Svrha bloga je da se barem djelimično prikaže rat i stradanje Bošnjačkog stanovništva Stoca sa aspekta nekog ko je doživio i preživio. U tekstu će biti moja zapažanja i događaji bez posebnih komentara, oni koji su bili u Stocu i Mostaru u te dvije godine (1992-1993.) sjetiti će se većine stvari, svako ima svoju priču a ovo je moja...u najkraćim crtama. Pozdrav svim mojim sugradjanima koje je rat raznio širom kugle zemaljske!

25.04.2010.

Dio prvi

Tesko je odluciti odakle početi. Da li od 10.04.1992. i pravog početka rata u Stocu, ili od 19.09.1991. i prolaska rezervista kroz Stolac.
Možda je ipak najbolje krenuti od 1990.godine i prvih višestranačkih izbora u BiH. Tada sam bio premlad da shvaćam neke stvari ali sve je ukazivalo da se dešava nešto veliko. Sjećam se osnivačke skupštine SDA, koja je održana u kino dvorani u Stocu gdje je govorio Prof. Muhamed Filipović. Potom velike svečanosti na stadionu Iskre, na koju me otac nije htio voditi iako sam imao veliku želju da idem. Tada se pričalo među starijim ljudima da je na stadionu bio isti broj komšija Hrvata kao i muslimana. Naravno, to je bio i period velike ekspanzije HDZ-a, posebno nakon pobjede u susjednoj Hrvatskoj. Sjećam se da su tada pričali kako nije postojao hrast ili električni stub od Stoca do Neuma sa koga se nije smješio Franjo Tuđman. A onda su došli i izbori. Na izborima su očekivano pobjedile nacionalne stranke. U Stocu su sve bitnije funkcije dobili Hrvati, od načelnika opštine, do načelnika MUP-a. Iako ih je bilo 32% spram 45% muslimana i očekivala se pobjeda SDA to se nije desilo jer je dobar dio stolačkog naroda povjerenje dao nekadašnjim komunistima i reformistima.
Koliko je to uticalo da Stolac ostane jedan od rijetkih, ako ne i jedini, grad u BIH kroz koga su prodefilovale silne jedinice JNA a da nisu pravile zločine teško je reći. Za nas mlađe to i nije puno značilo, osim što smo išli u VIII razred i bili uskraćeni za ekskurziju. Naime, dobro poznata „balvan revolucija” je bila u punom zamahu, sjećam se i snimaka Martina Spegelja koje je KOS objavljivao u specijalnim TV emisijama, osnivanja ZNG, svakodnevnih pronalazaka kamiona oružja, osnivanja SAO regija i krajina....sve to je uticalo da toliko očekivana ekskurzija bude otkazana. Jedina pozitivna vijest te godine je vraćanje Gimnazije u Stolac. Na prijemnom smo svi prošli. Trebalo je 120 učenika a bilo ih je i više. U Gimnaziji sam ostao bez većine kolega iz VIII razreda, pošto su isti dobro izmješani. Dosta učenika je došlo iz Dubrava, Hodova, Berkovića i Ljubinja. Ti dani su bili zaista za pamćenje ali nisu dugo trajali jer Stolac u kasno ljeto i ranu jesen je neopisiv, a posebno prvi dani škole nakon raspusta. 
Naš razred je bio Jugoslavija u malom, pa je sve tako moralo i izgledati- od predsjednika hrvata, zamjenika muslimana i sekretara srbina. Medjutim, brzo po početku škole, 19.09.1991. kroz Stolac su promarširali JNA rezevisti, pucajući iz kamiona i autobusa i dovozeći rat i u naš grad. Zavladala je opšta panika, mi smo napustili nastavu, po gradu takodjer panika i komentari ko je pucao i zašto.

Uglavnom, JNA rezervisti, većinom iz Crne Gore, su prošli Stocem pucajući i uzimajući robu iz radnji ''na veresiju''' uglavnom alkohol, te se stacioniraju u Lokvama, na granici općina Čapljina i Stolac.   Od narednog dana slabo sta je radilo po gradu, pozvan je rezervni sastav policije po mjesnim zajednicama, uveliko se pricalo o mogucim sukobima. Tih dana boravim na selu pored stoca, i  često sam išao na Drenovac, uzvišenje oko  7km prema Neumu, gdje je jedan od mojih rodjaka bio komandir rezervnog sastava policije i uglavnom slušao njihove priče o daljem razvoju situacije. 

Po selima su vec bile oraganizovane noćne  straže, narod se plasio mobilizacije jer su kružile priče da se vrši prisilno odvodjenje „u rezervu”. Ja sam sa rodjacima navecer isao i posmatrao sta se desava u Lokvama gdje su ostali rezervisti. Moje selo je na vecoj nadmorskoj visini odakle se vidi cijela Dubravska visoravan, i jasno bi vidjeli pucnjeve po noći. Narod po Dubravama, vecinom Hrvati, su izbjegli u mjesta preko Neretve, muslimani su uglavnom ostajali u svojim domovima ili pomagali Hrvatima da se prebace dalje.

Nakon 10tak dana rezervisti su se povukli i to preko Trebinja za Dubrovnik, na koji je napad počeo 1.10.1991. a ja bih navecer izlazio i gledao plamen od topova i haubica iznad Trebinja i okoline. No mi i dalje mislimo nema rata, i da ćemo ga gledati samo na TV-u, iako se mogao „namirisati“ barut iz topova. Tada je razoreno i selo Ravno, koje je u BIH ali je bilo hrvatsko i blizu je Trebinja, pa je valjda „radi prevencije” sravnjeno sa zemljom. Jedan od naših komšija je tu radio kao učitelj i pričao je o strahotama napada.
O političkoj situaciji u BIH i okolini izlišno je i pisati. I onda se sve smirilo. Potpisan je i neki mir u Hrvatskoj, nije bilo puno sukoba. Isli smo i dalje u skolu, Srbi iz Ljubinja i iz Berkovića su sve slabije dolazili, u skolu su ucenici Hrvati cesto donosili vojnu opremu koje im izgleda nije nedostajalu (sve sem automatskih pusaka) i pricali o organizovanju nekih odreda i njihovoj obuci. Radnje su radile kao i sve firme, pravile se nove kuće, organizovala se svadbena veselja-sve se moglo naslutiti sem rata.
A onda u februaru 1992. na putu prema selu zastanemo na Drenovcu i dok sjedimo u kafani kod gazde Asima (Herle) cujemo pucanj iz topa. Sav narod iz  kafana je istrcao i gledalo sta se desava, i to u pravcu Bancica (do tada nisam ni znao da postoji to selo). Sjecam se da je Asim imao monokularni (gusarski) durbin,   i da smo naizmjenice gledali sta se desava. A u stvari srpski rezervisti su sa Bančića granatirali osmatracko mjesto tj bunker ZNG RH na području Golih Brda, tj iznad Udore.
“Zenge” su odavno bile na Stolovima, kao malo izvidjali, pravili neke bunkere a u stvari samo izazivali tadasnju JNA i testirali njihovu tehniku. Tenk sa Bancica je pogodio taj bunker iz koga su na vrijeme pobjegli vojnici sto smo jasno vidjeli durbinom. Na povratku kući zatekli smo komsije iz susjednog sela, Hrvate, koji su se isto tako okupili i posmatrali sta se desava na Stolovima i Udori i to komentarisali. Vjerovatno su bili upućeni i sta se desava i sta nas ceka ali o tome nisu pricali.
Zatim je dosao referendum o nezavisnosti, svi su išli da glasaju, a glasali su muslimani i Hrvati. Srbi su imali neki plebiscit o ostanku u Jugoslaviji. Nakon toga su osvanule barikade po Sarajevu i mnogim mjestima,  desila se potom i Bijeljina, ljudi pobijeni na kućnim pragovima a mi i dalje mislimo da rata neće biti.
No od tada nikad mira na našem prostoru- svako malo se puca sa Bancica po Udori, Stolovima, Hrasnom, ponekad su se ukljucivali i avioni koji su bombardovali Hutovo i okolinu. Učenici Srbi ne dolaze u skolu, sem onih iz Stoca, nekakva nestvarna atmosfera vlada po gradu. Miniraju se spomenici iz II svjetskog rata, prvo na Drenovcu, potom na Poplatu. A na ovom području jedan dan je bilo bas zestoko, ZNG su malo pucale sa Stolova po Bančićima, čak se pričalo da su pogodile i jedan tenk, i napali Gornje Hrasno, dok nije pocelo pravo granatiranje, po Hrasnu, Stolovima, oko Popovog polja. To je mogao biti početak ili sredina marta. Trajalo je cijeli dan, koji je bio nekako kisovit i tmuran, i najbolje je predskazivao buduće dane. A negdje tada je miniran i spomenik u centru grada, prizor koji smo zatekli to jutro kada smo krenuli u školu je bio neopisiv. Sva stakla na školama i u centru grada razbijena, spomenik uništen, okolo bezbroj ljudi koji su komentarisali i osudjivali taj cin. Ko je to uradio nikad nije otkriveno, iako su svi pretpostavljali ko bi mogao biti.

Drenovac-mjesto koje se veze za pocetak rata na podrucju Stoca
Drenovac-mjesto koje se veze za pocetak rata na podrucju Stoca


Ostaci kafane \
Ostaci kafane "Pod Orahom" na Drenovcu


Udora, Gola Brda, Crnoglav i Stolovi: nekadasnji polozaji ZNG i HV-pogled sa Drenovca.
Udora, Gola Brda, Crnoglav i Stolovi: nekadasnji polozaji ZNG i HV-pogled sa Drenovca.


25.04.2010.

Mart-April 1992.

Od tada polako pocinje selidba naroda iz sela oko Drenovca u Stolac i Čapljinu. Jer tamo se pucalo svaki dan, i vodio se pravi rat. I moji su prebacili sve vrijednije u Stolac al smo i dalje dolazili i boravili na selu. Hrvati iz okolnih mjesta su otisli ili za Hrvatsku ili zapadnu hercegovinu i to svi sem muskaraca koji su ostali da se „odupru mogucoj agresiji”. Kako su se oduprli vidjelo se 10. aprila.
Onda opet malo smirivanja situacije i konacno 03.04.1992. na Drenovac su dosli pripadnici HV i to 116. brigada iz Imotskog - i Metkovića.. Ukopali su se na Drenovcu i okolnim brdima, a naravno svi Srbi sa Poplata su iselili u Ljubinje ili dalje. Mi smo u Stolac i dalje isli sa manjim ili vecim poteskocama sa vojnicima na Drenovcu, od koga su jako brzo napravili utvrdjenje. Ne sjecam se sta je tada bilo sa stanovnicima Drenovca (Asimom Bjelevcem i porodicom) ali mi se cini da su i njegovu kafanu pretvorili u neki stab. Skupa sa vojnicima HV je bio i Ivica Milanović, nekad pripadnih rezevnog sastava policije, koji se brzo pretvorio u lokalnog vodiča HV vojsci. Ponekad bi vojnici dosli i u nase selo da malo ispipaju puls muslimana na tim podrucjima, i koliko znam skoro svi su ih gledali blagonaklono.
četvrtog aprila eksplodirala je i famozna „cisterna” kod Sjevernog Logora u Mostaru. To je značilo blokadu Mostara, gdje je par dana ranije otišao moj brat, jer je tamo išao u srednju školu, i gdje je ostao sve do početka jula. Tih dana se sjećam da smo priznati kao nezavisna država, i radi toga smo svi bili sretni iako nismo znali šta nam to donosi. A onda 07.04. (mozda griješim u datumu) dok smo isli ka Stocu i slusali radio cujem da su i kod nas osvanule barikade-postavili ih muslimani, pod sloganom da nedamo ni JNA ni HV da ulaze u Stolac. Srba nije ni bilo niti ih je ko zvao a Hrvati su se lukavo odbili priključiti. Medjutim samo jedan dan i gotove i barikade, sve opet po „normalno”. Ide se u školu, sve funkcioniše.

Slucajno ili ne poklopio se ovaj datum sa datumom proglasenja NDH 1941.god – 10.april 1992.god! U ranim jutarnjim satima poceo je napad srpske vojske (JNA ali dodje ga skoro na isto) na polozaje HV na Drenovcu i okolini. Jos od 7h sve je gorilo, nemam nacin da opisem to stanje kada su krenule da padaju granate iz svih vrsta oruđa po Drenovcu, i to na stotine njih u jako kratkom roku. Drenovac je udaljen 4km od moje kuce i nije se na to moglo ostati po strani.
Narod u selu je bio u panici, niko nema pojma sta da radi, nekoliko muskaraca iz sela se kroz sumu privuklo na nekih 1km od Drenovca i donijelo ne bas sjajne vijesti kako se HV  povukao bez ikakvog otpora!
Moj otac i jos jedan rodjak su otisli pjeske do Stoca, u gradu je stanje bilo prividno mirno, a kada su se vratili jos se nista nije desavalo. Vratili su se preko Kruseva, susjednog hrvatskog sela, gdje su zateli dobro naoruzane mještane kako prave bunker na ulazu u selo i „spremaju otpor”. Kakvo je stvarno stanje bilo u Stocu ne znam, al znam da su u popodnevnim satima tenkovi JNA prosli kroz grad bez ikakvih pokusaja da im se neko suprotstavi, sto bi opet bilo ravno ludilu. Poslije se pricalo da su u Stocu tenkovi docekani sa ružama i gajbama piva, ali ja nisam uspio naci nikog da je to svojim ocima vidio i ko bi to potvrdio.
Bilo je oko 16-17h popodne, svi smo cekali da neko donese odluku kud da se ide i sta da se radi kada se iznenada pojavilo pet vojnika HV, i to Hrvata iz Dubrava koji su nam rekli da su Srbi uzeli Drenovac a da oni bjeze kuci u Dubrave. Dvojica komsija hrvata su istog trena krenuli ka Hutovom blatu tj.Londzi,gdje je, po informacijama koje smo dobili kasnije, organizovan trasport čamcima za Čapljinu i dalje u Hrvatsku. Mi niti smo znali za to, niti nas je neko zvao da im se pridružimo.
Nekako u isto vrijeme oko sela su počele padati granate i rasprskavajući meci. Žarište borbe se prenijelo prema Udori i Crnoglavu. Nas 10-tak familija koji smo ostali u selu smo se brzinski spakovali i izbjegli u sumu, noseci samo ono neophodno. Ja sam sa roditeljima, dedom i nenom (brat je odranije ostao u blokadi u Mostaru) otišao u jednu dolinu koju je bilo skoro nemoguce pronaci,a za nama je doslo i jos 30-tak mjestana i tu smo proveli noc, posmatrajuci i osluskujuci sta se desava oko Drenovca. Sa nama je bilo dosta djece, kojima je tesko bilo objasniti sta se dešava i koja su razumljivo uglavnom plakala. Idući u ovu dolinu vidjeli smo mnostvo svjetala od auta kojima su hrvati okolnih sela isli do Drijenskog jezera da bi se dalje prebacili ka Hrvatskoj...noc je bila tiha, nisu se culi ni pucnji ni granate, kako iz pravca Drenovca, tako ni po Dubravama i dalje. Sve je utonulo u mrak, i licilo na jednu idiličnu hercegovačku proljetnu noć. Narod iz sela se inače raštrkao svuda- jedan dio u selo Zagnježđe, drugi dio u Cerevo a dio skupa sa nama.

Mjesto okupljanja mještana nakon napuštanja sela-u daljini Dubravska visoravan
Mjesto okupljanja mještana nakon napuštanja sela-u daljini Dubravska visoravan


U sredini fotografije se vide ostaci bunkera ispod kuća Dokara na Bašniku, gdje su bili stacionirati tenkovi i samohotke koje su prošle kroz stolac 10.04.1992.
U sredini fotografije se vide ostaci bunkera ispod kuća Dokara na Bašniku, gdje su bili stacionirati tenkovi i samohotke koje su prošle kroz stolac 10.04.1992.


17.06.2005.

April-Juni 1992.

Moj otac je jedan od rijetkih imao kakvo-takvo oruzje, i to M48, kod mene je bila neka lovačka puška, dok skoro niko u selu nije imao bilo kakvo oruzje sem jednog AK47 koji se rodjak dobio kao rezervni policajac, jedne PAP-ovke takodje kod rezervnog policajca i par lovackih pusaka. Naredno jutro smo se vratili u selo, niko nije dolazio, pocelo je granatiranje onih podrucja gdje su bili vojnici HV, pucalo se iz svega a i avioni su par puta istresli bombe na te polozaje. Nakon toga su gratane zasule i okolinu sela.
U opštoj panici i bježaniji svi smo se raspršili na svoju stranu- moja familija u jednu obližnju šumu tj dolinu, gdje smo čekali cio dan i skrivali se, dio stanovništva prebacio do Stoca preko Kruševa, dijelom autima dijelom pješke, dio je otišao u Zagnježđe a dio u stare kuce u Cerevu. Taj dan su srbi svojim tenkovima dosli do Londže, Boljuni i na prevoj Stolovi ali dalje nisu mogli. To je bila linija na kojoj se narednih dva mjeseca vodio pravi rat izmedju ovih vojski, mi smo bili u sredini, bez ikakvih informacija i ideja sta raditi. Zivili smo po sistemu dana i noci-po danu se svi vrate u selo a navecer se spava u sumi. U medjuvremenu su otac i jedan rodjak isli u Stolac i prenijeli stanje iz grada. JNA je sve drzala, ali je grad zivio iole normalno. Nije bilo hapsenja, ubistava, radile su neke javne ustanove, prodavnice. Uglavnom rat bez rata. Kod nas su bili i mjestani iz par okolnih sela, od kojih je jedan, Mujo Bjelevac, često isao u svoje selo i donosio informacije sta se desava. Tamo se vodio pravi rat i nikoga nije bilo u tim selima- Bjelojevici, Udora, Dubrava. Sve je bilo dobro do 19.4. kada je u selo dosla prethodnica srpskih snaga koja je zarobila tri muskaraca koje su zatekli u selu. Moji su se na vrijeme sklonili i sjecam se da je po mene došao rodjak koji je rekao da trebamo vojsci predati lovačko i ostalo oružje inače će ubiti ove momke. Odmah smo krenuli nazad, i predali oružje dvojici rodjaka koji su ga odnijeli na Drenovac. Ciljano su trazili oružje jer su vjerovatno imali podatke od mještana- 3 lovačke puše i ovaj AK47 iz rezervne milicije. Oni su otišli na Drenovac a otac je otišao u Stolac javiti našim ljudima u SUP-u da pokušaju posredovati za puštanje momaka.

 Na sreću oni su pušteni istu večer u Stolac a i vec sutradan smo ja i roditelji otisli u Stolac, jer više nije bilo svrhe boraviti tu, dok su dedo i nena ostali i dalje na selu. U Stocu je bilo nekako cudno, prividno mirno, nista se ne desava, cak sam isao i u skolu 15tak dana. U to vrijeme su srbi vec usli nase selo al nikom nisu pravili probleme, oko 2km dalje su napravili svoju bazu i odatle minobacacima gadjali hrvatske polozaje, tada su u toj vojsci bili pripadnici rezervnog sastava JNA iz Crne gore i Trebinja, cak i dio muslimana. Otac i rodjaci su često išli pješke na selo, uz neke dozvole od vojske, i nosili ono što je nedostajalo ljudima koji su ostali. U toku toga su doživljavali svakojake neprijatnosti od vojske na koju su nailazili, mada je bilo i izuzetaka. Sve do 20.05. mještani su boravili na ovom podrucju a onda su hrvati napravili ofanzivu i zauzeli sve do linije Krusevo-Drenovac-Duboka. Mjestani naseg sela su izbjegli u Stolac jer su Hrvati granatirali selo i okolinu, jedan dan je palo oko 20 granata u samo selo i sutra je sav narod otisao za Stolac.
I tada je se desilo nešto što je teško objasniti-vojska je dopustila da se ode autima i kamionima na selo i prevezu mještani i roba. Iako je sam put bio opasan ipak su se svi uspjeli izvući. U Stocu se tada vec pomalo mijenjaju stvari, rezervisti odlaze nazad a linije preuzimaju lokalni Srbi koji su se do tada sepurili u uniformama po gradu, nisu pravili neke vece probleme al opet nije bilo pozeljno puno se kretati po gradu u vecernjim satima. Od kraja maja pojedni muskarci muslimani su odlazili do Kruseva, gdje je bila smjestena komanda hrvaskih snaga a srpske linije su bile nikakve ili straso porozne, svega na par mjesta oko grada su imali bunkere, i primjetili da raspolozenje prema nama muslimanima koji smo ostali u stocu ovih 40 dana (od nekih 6.000 hrvata Stolacke opstine mozda par stotina ih je ostalo,ostali su pobjegli u Hrvatsku) nije bas sjajno. Dopisnik radija Sarajevo Ivo Raguz je 10.4. javio da su tenkovi u Stocu docekani sa cvijecem sto je imalo velikog uticaja na dalje odnose muslimana i hrvata u i oko Stoca. Ja do danas nisam uspio upoznati osobu koja je dala to cvijece vojnicima na tenkovima, niti naći nekog ko je bio očevidac toga. Po Stocu se vec osjetilo da ce se Srbi povuci, vecina ih se selila ka Berkovicima ili Ljubinju, linije su preuzeli domaci vojnici koji su i na silu regrutovani, nervoza je bila sve veca jer se iz grada polako odvozio cio vozni park svih firmi, nas narod se kao pokusao suprotstaviti ali osim nekih protesta nije se dalje moglo, jos je i cudo kako nikom nije nista bilo.

Srpski najistureniji polozaj je bio na Osanjicima, odakle su svaku noc pucali po Gorici i Krajsini. Negdje pocetkom juna u rane jutarnje sate probudile su nas snazne detonacije iz pravca Čapljine i Mostara (tačnije 6.7. kada je počela operacija „Čagalj“ za detalje pogledati internet), niko nije znao sta se desava dok popodne nije naisao jedan srpski vojnik, koji je ocigledno pjeske dosao iz Čapljine kanjonom Bregave, i rekao da je bio veliki napad na Tasovcice i Prebilovce i da su linije pale.

Po Stocu je nastala uzbuna, Srbi su uzurbano prebacivali stvari, vise se nije moglo normalno hodati, pucalo se i po carsiji. Nekoliko dana ranije Bosnjaci-muslimani su morali predati u SUP (MUP) svo noruzanje koje su imali da bi nakon 09.06. isto bilo vracano. Pripadnici HOS-a su vec dolazili do grada, jer su cijele Dubrave bile nicija zemlja, u jednom takvom ulasku su zarobili dva  pripadnika policije, medju kojima je bio i moj rodjak Fadil , i odvezli ih prema Čapljini, usput zarobivsi i troje srba iz mjesta Poprati. Ove momke iz MUP-a su nakon maltretiranja pustili, dok su Srbe uputili u logor Dretelj. Po čaršiji se niko nije kretao bez veće potrebe mada su i dalje radile neke prodavnice i kafici, najveci apsurd je bio da su jednog dana u grad dosla nekolika pripadnika HOS-a u civilu i otisli u centar u kafic gdje su vec sjedili srpski vojnici. Nakon sukoba i jedni i drugi su se razbjezali a od tada je pocelo neprekidno pucanje sa okolnih brda na sve sto se krece, jedan od prvih koji je stradao je bio Emir B., i to samo nekoliko minuta nakon sto je dosao do nas da kaze da je rodjak , koga su zarobili pripadnici HOS-a, dobro i da je pusten.

Tu vecer su pale i prve granate na sam grad, i to oko duhanske stanice. Obzirom da je nasa kuca bila prva iduci u grad kanjonom Bregave naredni dan je iznenada dosla grupa vojnika HVO, koji zbog granatiranja nisu mogli dalje nekoliko sati, pricali su o stanju na terenu, kako su Srbi razbijeni i povlace se, i imaju jos uporiste na Osanjicima na koje je pak izvrsen napad naredno jutro. Uz gubitke na obje strane Srbi su se povukli ka Hrgudu i Dolu. Snajper je i dalje pucao sa Komonja brda, i to u blizini kule i famoznog natpisa TITO. Muslimani su poceli da se masovno iseljavaju iz grada, a kolona ljudi je isla pored naše kuce tako da sam vidio mnostvo poznanika koji su sa svojim familijama isli na slobodniji dio a dalje ih je vecina zavrsila po jadranu i Čapljini. Uglavnom nakon par dana od pocetka granatiranja Stolac je bio sablasan, ja sam jednom ''zbrisao'' od kuce i otisao do autobuske stanice, slike su bile ravne onima iz filmova od II svj.ratu, cio Podgrad i dio oko stanice je bio doslovno unisten vec prvih dana granatiranja, jedino niti jedna granata nije pogodila podgradsku dzamiju. Nasi momci su se uveliko prijavljivali u HVO; jer Armija BIH tada nije ni postojala u ovim krajevima, i oni su lagano preuzeli sve linije oko Stoca. I Mostar je takodje bio slobodan grad, iz koga se konacno vratio i moj brat, koji je sve vrijeme opsade bio u njemu i za koga nismo nista culi mjesecima.

16.12.2004.

1992-1993

Nakon nekih 7-10 dana stanje u gradu se stabilizovalo. Linije su vec bile uspostavljene, na Osanjicima, Komonju brdu, Njivicama, Poplatu. Stolac je postao grad duhova, iako ne toliko blizu linijama zbog svakodnevnog granatiranja skoro svo stanovnistvo se iselilo iz grada, ostalo je jako malo citavih familija, uglavnom su ostajali muskarci koji su bili ili u HOS ili HVO a dio u CZ.
Kod nas su nakon prvih dana dosli Avdo Turkovic i Huso Sefo, iz elektrodistribucije, u gornjim dijelovima grada zivot je bio jako opasan dok je nasa kuca bila malo izdvojena i slabije izlozena granatiranju, barem prvih dana rata. I moj otac je poceo raditi sa ljudima iz elektrodistribucije, bilo je njih 10tak koji su svakodnevno radili na osposobljavanju dalekovoda iz Čapljine kako bi se u Stolac dopremilo barem nesto struje za prioritete, a obzirom da je u blizini bila i glavna trafo-stanica tako smo i mi svo vrijeme imali struju. U medjuvremenu se dio nasih rodjaka i komsija vratio na selo i zateklo polovinu sela spaljenog, izmedju ostalog i nasu kucu, iako je po pricanju srpskih vojnika koji su medju posljednjim napustili te krajeve nakon njih sve ostalo citavo, tako da se na kraju ispostavilo da su selo zapalile jedinice HVO, sto predstavlja vjerovatno prvi slucaj ove vrste u nasim krajevima sto je samo bio nagovjestaj onoga sto se muslimanima Stoca spremalo u narednim mjesecima.
Mi smo prvi put posjetili nase selo pocetkom jula, i to veca grupa, i tom prilikom smo imali dosta neugodnosti sa vojnicima HVO koji su bili stacionirani na tom podrucju. Po povratku sa sela su nas zaustavili i oca i rodjaka odveli na ispitivanje u selo Boljuni gdje im je bila komanda. Pošto su dobili informacije koje su ih interesovale, a ticale su se paljenja sela, vratili su ih nazad.
U Stocu je svaki dan bio isti-konstantno granatiranje bez nekog posebnog reda, al ne previse, najcesce centar i Gorica, u medjuvremenu je izgorio hotel, bolnica je radila samo u Kostanoj gdje je bilo par doktora a sve teze ranjenike su slali u Čapljinu i Metkovic. U tom periodu cest gost kod nas je bio i Semir B., koji je pocetkom avgusta i mobiliziran i donosio je vijesti sa prve linije, o odnosu medju nasim vojnicima, koji su uglavnom bili na prvim linijama, i Hrvatima koji su se pak uhljebili po raznim komandama, logistikama i sl.
A onda 14.8. u vecernjim satima pocinje dotad nezapamceno granatiranje, sa svih polozaja i iz svih oruzja gotovo bez prestanka se pucalo po cijelom Stocu, sve do jutranjih sati kada smo culi zvuk tenkovskih gusjenica i pomislili da su Srbi probili linije i usli u grad. Granatiranje se nastavilo ali ovaj put po linijama, dok se u borbu aktivno ukljucila i artiljerija HVO koja je intenzivno gadjala polozaje srpskih snaga. Tokom dana stizale su svakakve informacija da bi u vecernjim satima, kada se sve vec malo smirilo, dosao neko iz obliznjeg naselja i ispricao da su Srbi pokusali da udju u stolac i tenkovima i pjesadijom ali da je 1 tenk unisten ( i do nedavno se nalazio pored puta Stolac-Berkovici) a pjesadija vracena na njihove linije uz velike gubitke. To je bio jedini pokusaj Srba da udju u stolac, od toga dana su se orjentisali na svakodnevno granatiranje koje nije bilo veceg intenziteta.
 Krajem avgusta se desio i prvi veci incident izmedju Armije BIH i HVO, kada vojnici HVO nisu dozvolili prolaz pripadnicima armije na punktovima Domanovici i Crnici. Pocetkom septembra je doslo i do prvog ozbiljnijeg granatiranja podrucja oko nase kuce, a taj dan tesko je ranjen moj brat i nena, dok je dedo poginuo. Tesko je opisati kako je sve izgledalo toga dana ali  je moglo biti puno gore jer je u razmaku od 15tak minuta palo oko 30 granata u krugu od 100-200 metara a ja i majka smo sa komsijom Senadom Č. brata prebacivali do bolnice.
Nakon toga su i radnici elektrodistribucije presli na drugu lokaciju, jer su tu bili izlozeni vecoj opasnosti a ja sam na neko vrijeme otisao do rodbine u Dubrave da bi se jako brzo vratio. Cesto sam isao kod rodbine na selo i jednom prilikom sam bio i ''mobilisan'' skupa sa ostalim da idemo praviti bunker iznad Drenovca. Tada sam primjetio jako veliku odbojnost spram muslimana kao i nepostojanje namjere za napad na srpske linije. Po rijecima jednog od komandanata to je bila "osmatracnica za buducu granicu". Jesen i zima prosli su bez nekih posebnih desavanja. Jedino je pocetkom novembra pokusan napad na srpske linije od Mostara do Stoca, to je bila ''akcija'' za koju je znalo svako  i u Stocu i u okolini. Moral je bio takav da su pojedini vec vidjeli zauzete sve linije oko Stoca, cak i Hrgud. Naravno nista od toga nije bilo, srbi su odbili napade, nasi su izgubili dobar dio ljudstva i to su ginuli vecinom muslimani koji su bili u elitnijim HVO jedinicama. Jedino je u toku akcije poginuo i Pero Dalmatin, a i to tome se svasta pričalo ko i kako ga je ubio. U tom periodu su Srbi postavili top na Hrgudu koji je sijao strah i trepet po gradu, jer se od minobacackih pa cak i haubickih projektila moglo skriti, od trenutka kada bi se cuo zvuk ispaljivanja granate proslo bi i do 30 sekundi prije nego bi granata pogodila cilj, kod ovog topa to nije bio slucaj jer se zvuk ispaljenja poklapao sa zvukom eksplozije tako da je bilo nemoguce naci neki zaklon.
Takodje trebam navesti da je u ovom periodu Stolac opljackan do temelja, i spaljene skoro sve srpske kuce i crkve. Sve vrijednije (nekoliko tona duhana iz duhanske stanice, vozni park koji je ostao po preduzecima kao i masine iz preduzeca) su organizovano pljackale formacije HVO i to je sve islo u Hrvatsku dok su se ostali morali zadovoljiti pljackom privatnih kuca i stanova stolackih srba kao i useljavanjem u njih. Kompletna komanda, logistika, humanitarne organizacije su bile smjestene u srpskim stanovima u novim zgradama koje su se rijedje granatirale.
Tokom zime dobar dio vremena sam provodio na selu, gdje je stanje bilo mirno ali su jednog dana pripadnici HVO na prevaru saznali da u selu ima nekog naoruzanja i pod izgovorom sigurnosti vojnika sve to oduzeli. Po Stocu uvijek ista slika. Svakodnevna granatiranja, ogranicenost kretanja po gradu, vec se pomalo zatezu odnosi jer je sredinom jeseni doslo do prvih sukoba u Prozoru. I tako je to trajalo do pocetka aprila kada iz nekih razloga koji nikom od muslimana nisu bili jasni (jer smo slijepo vjerovali u HVO) dolazi do prvih hapsenja po gradu i odvodjenja u logore. Medju prvim su bili komandant CZ Mahmutovic i jos par uglediniih Stocana. Stocani su vecim dijelom isli u Mostar i prikljucivali se Armiji BIH tj brigadi Bregava koja je bila stacionirana na Gubavici a drzala liniju na Rotimlji, poznata Semica gradina. Nakon 15.4. i napada na Ahmice doslo je i do razoruzavanja svih vojnika ARBIH koji su se zatekli na Gubavici, dio je zarobljen a dio se prebacio na Rotimlju gdje se i dalje, kojeg li apsurda, drzala linija skupa sa HVO, koji je drzao linije od Rotimlje do Stoca. U Mostaru su takodje poceli prvi sukobi al nista toliko do 9.maja, kada je krenuo otvoreni napad na Mostar a po stocu pocela masovna hapsenja i razoruzavanja svih ''nepodobnih'' pripadnika HVO.

Bunker HVO iznad Drenovca, koji su pravili mještani Orahovice aprila 1993. na
Bunker HVO iznad Drenovca, koji su pravili mještani Orahovice aprila 1993. na "zamolbu" lokalnih zapovjednika brigade HVO iz Ljubuškog


Bunkeri i tranšeji HVO pored Drenovca
Bunkeri i tranšeji HVO pored Drenovca


16.12.2004.

Maj-Juli 1993.

Kod nas se u to vrijeme krio rodjak Fadil, koji je bio u Armiji BIH ali su ga sukobi zatekli su Stocu, a kako nije mogao boraviti kod svoje kuce jer su znali da je u Armiji prebacio se do nas, gdje je boravio tokom dana a navecer ponekad odlazio do kuce. U popodnevnim satima 9.maja do nase kuce je doslo vozilo policije HVO i u njemu nas komsija Zvonko Papac,uz pratnju 2 vojnika. Trazili su mog oca, koji je, pretpostavljajuci sta bi se moglo desiti, izasao iz kuce i skrio se u obliznje prostore nekadasnje ekonomije. Ja sam rekao da nije tu, a Zvonko je rekao da bi bilo potrebno da se javi u policijsku stanicu radi ''informativnog'' razgovora. Na moje iznenadjenje nisu ni usli u kucu, gdje je spavao rodjak, vec su se odmah vratili nazad. Ja sam nakon njihovog odlaska potrazio oca i rekao mu o cemu se radi, tako da je on istu vecer uzeo neophodne stvari za boravak u sumi, nesto hrane i oruzje koje smo imali i otisao u obliznji sumarak, Mackovac, gdje je proveo narednih 15tak dana, dolazeci samo navecer da bi uzeo hranu i vodu.
Rodjak je istu vecer otisao pjeske kanjonom Bregave do rodjaka na Skaljevinu, da bi nakon toga krenuo prema Mostaru na polozaje ARBIH i bio uhapsen sredinom juna skupa sa ostalim koji su bili na liniji na Rotimlji. Taj isti dan su policajci HVO odveli u logor dosta stocana, medju njima i dva  nasa rodjaka koje su zatekli na selu.
Period do 30.6. je protekao prilicno mucno, iako se vecina Stocana pokusala iskljuciti iz stvarnosti, obzirom da je oko 70-80% Stolackih muslimana bilo u HVO svi su se tjesili da oni nece doci u situaciju da budu odvedeni u logore kao drugi koji su bili u ARBIH. Na snazi je bilo neko vjestacko primirje, pa kako se nije pucalo po gradu vecina naroda koja je zivjela je tokom dana odlazila na kupanje na Bregavu, sve je izgledalo kao da nije rat uopste. Cak se i moj otac vratio i boravio kod kuce, jer se situacija kao malo smirila, vise nije bilo hapsenja, a i u Mostaru je bilo mirnije pa se sve to valjda odrazilo i na stanje u Stocu.
Medjutim taj prividni mir je trajao sve do 30.06.1993. kada su jedinice Armije BIH zauzele kasarnu Sjeverni Logor i cijelo Bijelo Polje i tako se povezali sa jedinicama ARBIH iz Jablanice. Taj dan i nije bio nesto posebno buran, mada se tokom popodneva primjetio dolazak vecih snaga HVO u prostore bivse Kostane bolnice. A onda je pocelo. Vec te veceri je dobar dio stolackih muslimana koji su bili u gradu uhapsen, jedinice HVO i HV koje su dosle iz okolnih mjesta izasle su na linije odbrane oko Stoca i razoruzali sve muslimane koji su bili na linijama i poslali ih direktno u logore u Capljinu i Mostar -Dretelj, Gabela, Heliodorom. Vidio sam kada su vojnici HVO dosli do komsijine kuce i odveli ga sa sobom. Ja i otac smo skupa sa majkom i rahmetli nenom otisli u obliznje zgrade koje su bile napustene i cekali da padne mrak da bi odlucili sta i kako dalje. Dok smo se krili u toj prostoriji koja je tik pored puta, pored nas je procao citav vod vojnika HVO koji na srecu nisu nista pretrazivali vec su isli na strazu na Separaciju, gdje su bili postavljeni da sprijece pokusaje bijega sa Gorice i Krajsine. Kada se smracilo majka i nena su se vratili u kucu, jer smo zakljucili da za sada odvode u logore samo muskarce. Tu istu vecer smo ja i otac otisli u sumu gdje se otac od ranije krio. Primjetili smo nekolicinu momaka koji su uspjeli izbjeci hapsenje i javili im se. U toj grupi su bili Malik i Merzuk J., te jos jedan momak sa Gubavice, Enes G. Oni su nam ispricali da su vojnici pokupili sve muskarce od 16-75 godina, a oni su se sakrili u stanovima i nakon prolaska vojnika pored Bregave se prebacili do Vidova polja i dalje u sumu. Tu vecer su oni proveli u pecini koja se nalazi na vrhu brda u kome smo se skrivali. Sutradan se nastavilo hapsenje i potraga za preostalim muslimanima. Vidjeli smo kako hapse ljude u okolini novog podgradskog naselja te po Gorici i Krajsini. Mi smo navecer otisli do kuce i saznali da su svi koji se nisu na vrijeme sakrili ili otisli iz grada uhapseni. Ostale su samo zene i djeca te stariji muskarci, kojih ionako nije bilo mnogo u gradu.
Naredni dane smo provodili po cio dan dvogledima posmatrajuci sta se desava po gradu. HVO je imao punkt kod Metala i niko nije mogao neopazen otici iz grada. Pored toga vrsili su svakodnevne upade po stanovima i kucama trazeci muskarce koje nisu uhapsili u prvom valu hapsenja a za koje su pretpostavili da se kriju u i oko grada. Do nase kuce du dolazili par puta i sve pretresli, a sto smo mogli vidjeti dvogledom, jer je udaljenost oko 1km, a kako smo imali dosta rodbine u Njemackoj majka je govorila da je otac otisao u Njemacku a da sam ja u logoru tako da nije imala vecih problema. Momci koji su se krili sa nama su nakon 3-4 dana otisli nazad kuci jer vise nisu mogli izdrzati, od njih je Merzuk odmah nakon par dana uhapsen, dok je Malik uhapsen kada su iz Stoca deportovali svo stanovnistvo. Treci momak, Enes G, se i nakon odlaska zena i djece iz grada sakrio i ponovo dosao do nas da bi se skupa krili i pokusali prebaciti do Mostara. Dani u sumi su prolazili jako sporo, i mi smo isli svakih 3-4 dana do kuce da bi uzeli hranu i vodu i tu sto krace boravili, mada se vojnici HVO nisu kretali nocu. Po danu je vec bilo drugacije, jer se par puta desilo da vojnici zalutaju trazeci put za Neum i da dodju skoro do mjesta gdje smo mi boravili. Jedne prilike smo zaculi neku galamu i pucnjavu nekih 500m dalje od nas, pomislivsi da se radi o pretrazivanju sume odlucili smo se prebaciti do Bregave, gdje smo se mislili kriti u njenom siprazju. Na srecu nije se radilo o tome pa smo nakon dva dana provedenih u kanjonu Bregave ponovo dosli nazad na isto mjesto i tu ostali sve do odlaska u Mostar.
U zoru 13.7. probudili su nas zvuci bliskih borbi i jakih detonacija u pravcu Dubravske visoravni. Bili smo uvjereni da je ARBIH pokrenula napad na Dubrave i Stolac. Zestoke borbe su trajale cio dan, cak i na obliznjim Maslinama culi smo pucnjavu iz lakog naoruzanja. Primjetili smo i veliki broj autobomila koji se iz pravca Dubrava kretao ka Stocu i skupljao kod crkve, vjerovatno su lokalni hrvati bili uplaseni napadom i krenuli sa bijegom ka Neumu. Nazalost sto je dan odmicao borbe su jenjavale, a mi smo tu vecer otisli do kuce i gledali HTV dnevnik i javljanje Smiljka Sagolja sa Bune, tako da nam je bilo jasno da napad nije uspio.
Poslije toga situacija u gradu se drasticno pogorsala, po vodu se moralo ici u grad jer se iz gradskog vodovoda nije smjela piti, struje i hrane je takodje bilo sve manje jer su prestale podjele u merhametu, u logore su odvodjeni sve mladji muskarci tako da je 4.8.1993. kada su iz grada protjerani svi muskarci, docekao mali broj muskaraca i to djece i jako starih osoba. Zadnjih 10tak dana pred odlazak po gradu se sirila prica da ce nase stanovnistvo biti zamjenjeno za hrvate iz Kaknja i Varesa i shodno tome svi su se polako pripremali za neizbjezno. Tako smo i mi savjetovali da majka i nena spakuju par kofera u slucaju da iznenada dodje do deportacije.
Jedno jutro uocili smo veliki broj kamiona i autobusa na ulazu u Stolac. Tu su stajali skoro cio dan da bi se na kraju vratili nazad prema Capljini a takodje smo jako cesto primjecivali i veliki broj cisterni koji su iz pravca Berkovica odlazili ka Capljini i sutradan se vracali, a vjerovatno se radilo o transportu goriva koje su dogovorili Hrvati i Srbi jer je od 30.juna do 4.avgusta na Stolac palo slovom i brojem 1 (jedna) granata!! i to negdje visoko u Poplasice. U tom periodu izgorile su ili srusene sve stolacke dzamije. Mogli smo gledati kako gore podgradska i carsijska dzamija i kako su to vjerovatno izveli isti ljudi koji su taj dan spalili Osanjice i Barane, jer je jedino auto koje smo primjetili da odlazi i da se vraca sa Osanjica taj dan bila maskirna lada karavan, a odmah nakon povratka planula je i carsijska dzamija.

16.12.2004.

!!Avgust 1993.!!

A onda je dosao i taj 4.avgust. Probudili smo se oko 5h ujutro jer se cula uzasna buka iz pravca grada, kad smo pogledali kroz dvoglede vidjeli smo mnostvo autobusa i kamiona koji idu u Zeljezaru i ka gradu, te veliki broj ljudi koji su iz pravca Gorice isli u Zeljezaru. Cula se i sporadicna pucnjava a onda smo primjetili i dva vojnika koji su dosli do nase kuce. Zaculi smo galamu i pucanj a nakon toga smo vidjeli majku i nenu kako idu sa vojnicima prema gradu. Bili smo strasno potreseni jer smo shvatili da je dosao kraj boravku u Stocu. Nakon pola sata majka se sa jednim vojnikom vratila u kucu, uzela kofer i neke stvari i otisla nazad. Oko 9h vec su krenuli autobusi i kamioni puni naroda iz prostora Zeljezare.
Sve veci broj ljudi je dolazio do tog mjesta i ukrcavao se na kamione da bi pod pratnjom vojnika krenuo ka Dubravama. Nama je najgore bilo sto nismo znali da li ce narod biti prevezen do Mostara ili dalje za Bosnu. Do kraja dana sve se smirilo. Otisli su i posljednji kamioni za nasim ljudima, grad je izgledao sablasno prazan. Radio BIH je u vijestima u 7h javio da je taj dan svo stanovnistvo Dubrava i Stoca deportovano u Blagaj, tako da je i nama laknulo i mogli smo na miru planirati prebacivanje na slobodni dio teritorije oko Mostara. Istu vecer do nas je ponov dosao Enes G., koji nam je ispricao da se sakrio u trosjed i da ga je hapsenje mimoislo ali da su sve muslimane odveli iz njihovih domova. Objasnili smo mu da je narod prebacen do Mostara i da i mi planiramo uskoro pokusati da se tamo prebacimo. Narednu noc do nas su jos dosli Omer H., Camil M. i Ahmet B., koji su se krili po sumi oko Orahovice i Zagnjezdja, tako da smo dogovorili da se krene put Mostara cim se za to pripremimo. Prvo smo tu noc otisli do nase kuce i uzeli hranu i oruzje. Saznali smo da ima jos nasih momaka koji se kriju u kanjonu Bregave. Kada smo se spremili za put i odlucili kojim pravcem da idemo otisli smo do Bregave da se nadjemo sa tim momcima i vidimo sta oni planiraju. U toj grupi su bili Senad B., Sejo Š i Salko G, koji su odlucili da nece ici sa nama, Senad je cak predlagao da se predamo, sto nama nije palo na kraj pameti. Tako da smo mi oko 24h 05.08.1993.god. spremili stvari koje su nam neophodne i krenuli put Mostara. Prvi pravac kretanja je bio prema suhom koritu Radimlje, do koga smo brzo dosli. Desno od nas ostala je u mraku Gorica, osim laveza pasa nije su culo nista drugo, jer su ionako do jucer na njoj bili samo muslimani-jako malo hrvata se vratilo nakon dolaska HVO u Stolac a vecina srba su je svakodnevno gledali preko nisanskih cijevi topova i tenkova.
Iz kanjona Radimlje izasli smo nekih 100tinjak metara ispod kafane, po putu se niko nije kretao al smo ga ipak presli veoma oprezno, jedan po jedan i sa vremenskim razmacima od par minuta. U Popratima se cula pjesma iz sela, valjda su ljudi slavili sto ostaju sami, bez dojucerasnjih komsija - ali kratkog vijeka im je bilo slavlje. Nastavili smo dalje putem prema strelistu dok nismo stigli u podnozje nekog brda, preko koga se valjalo peti do slijedeceg cilja - Hodovske visoravni. Krecuci se uzbrdo cesto smo padali od tereta, jer svak je nosio barem 10-15kg hrane, odjece i vojne opreme. Izasli smo u neku staru ulicu kojom smo produzili ispod velike krivine i konacno izasli do neke catrnje, cini mi se da se zove Golubinka, u blizini jame u koju su u II svj. ratu ustase bacale srpske civile iz okolnih mjesta. Nakon kraceg odmora kreuli smo dalje ka Mostaru, i to asfaltnim putem. Iako jako blizu prvih linija fronta HVO i srpske vojske nista se nije culo, cak ni pucnjava iz pjesadijskog naoruzanja, pa bi covjek mogao steci dojam da se radi o jos jednoj idilicnoj avgustovskoj noci obasjanoj mjesecninom, a daleko je to bilo od idile.
Po Dubravama su gorila svjetla po kucama dok su sela koja su do jucer bila puna muslimanskog naroda bila sablasno mracna iako su se po mjesecini nazirale nastambe. Oprezno smo isli dalje i priblizavali se prvoj kuci, pored koje se skrece za Ljuca, a ispred koje su na mjesecini bljestale nekakve cijevi koje su podjsecale na topove. Dosavsi u blizinu kuce stali smo pored puta i dvogledima poceli osmatrati eventualno kretanje koga pak nije bilo. Pored puta smo naisli na 3-4 kabla od poljskih telefona, za koje smo pretpostavljali da vode na prvu liniju, a kako niko od nas nije znao do koje daljine su linije HVO pretpostavili smo da se i u ovoj kuci nalazi bunker ili osmatracnica. Nakon nekih 10tak minuta osluskivanja i razgledanja zakljucili smo da je kuca prazna i nastavili dalje. Isli smo tako cestom dok nismo stigli do jedne lokve, koja se nalazi odmah ispod sada sagradjenog nastelja za izbjeglice ispod Hodova. Skrenuli smo lijevo prema Kozicama jer smo zakljucili da je mala sansa da se moze dalje nastaviti asfaltnim putem. Vec smo bili dobrano umorni i iscrpljeni, sto od samog pjesacenja sto od dugotrajne napetosti i veoma vruce noci. Voda je bila skoro pri kraju, jer sam ja ostavio kanister od 10lit koji smo jako brzo ispraznili, tako da nam je ostalo nekih 4-5 litara vode u par cuturica i jednom kanisteru. Nakon provlacenja po nekim sumama i ogradama naisli smo na bunar, iz kojeg je pak voda strasno zaudarala, tako da je bila neupotrebljiva. Isli smo dalje i usli u selo Kozice, spaljeno do temelja. Na srecu po okolnim bastama smo nasli dosta jos zelenog voca, uglavnom jabuke, koji smo jeli da bi ugasili zedj, jer smo shvatili da ce nam tokom puta najveci problem predstavljati voda. Nakon Kozica naisli smo na neki pjesacki put, koji je isao u pravcu naselje na Hodovu, i poceli smo ga slijediti. Isli smo tako nekih kilometar kada nam se iznedana ucinilo da cujemo neci govor i neposrednoj blizni. Zaustavili smo se i nakon sto smo ustanovili da smo dosli veoma blizu nekog bunkera, jer se nerazgovjetan govor cuo i dalje, odlucili smo se vratiti nazad i opet skrenuti desno, sa namjerom da idemo do sela Trijebanj.

Upali smo u neku gustu sumu po kojoj je kretanje bilo skoro nemoguce, kao i orjentacija. Nakon mozda nekih pola sata hodanja shvatili smo da se manje vise vrtimo u krug, vec se pocelo razdanjivati, bilo je negdje oko 5h ujutro i dosavsi u jednu malu dolinu svi smo od umora jednostavno klonuli i zaspali. Ni sam ne znam koliko dugo sam spavao al kada sam se probudio primjetio sam da je otac negdje otisao a i Omer se spremao da krene u obilazak, ne bi li mozda doznao na kojoj smo lokaciji. Kako su se ostali budli kasnije a niko od njih dvojice nije dolazio, odlucili smo da niko ne ide da ih trazi vec da sacekamo povratak barem nekoga od njih. U potpunosti smo ostali bez vode i sve misli su bile okrenute tome da li cemo u blizini naci neku catrnji ili bunar. Uskoro su stigli i Otac i Omer, nasli su neki bunar, koji je bio opet na otvorenom i odmah u blizini sela Trijebnja, iz koga se cula galama vojnika, jer smo znali da su tu stacionirani. Nakon neke vrste dorucka, a imali smo svakojakih konzervi, hljeba i vode nimalo, raspravljali smo da li treba cekati ponovo noc i krenuti dalje, kako smo prvotno i razmisljali, ili nastaviti kretanje po danu, sto je bilo puno opasnije ali smo se lakse mogli snalaziti i orjentisati. Odlucili smo da nastavimo put, i to sa ciljem da izadjemo u Rotimski potok, i dalje se spustimo do Hodbine, pa ispod Kvanja do Malog polja i dalje Blagaja.

Isli smo jedan iza drugog na nekom odstojanju od 10-15 metara. Probijali smo se kroz sumu koja je bila sve osim prohodna, i tako preskacuci po ko zna koji zid ispred nas se pojavio vojnik HVO. Iznenadjeni smo bili svi, ali smo se mi prvi snasli i momak je ostao napola podignutih ruka, jer mu je kalasnjikov bio na ramenu a mi smo oruzje nosili u rukama. Dvojica od nas šest su ostala iza zida i nisu se ni pojavljivali. Momak je bio vidno iznenadjen i preplasen, jer je vjerovatno ocekivao da se nece ziv izvuci iz ovoga, ali niko od nas nije ni pokusao da sta uradi u tom smislu. Rekao je da se zove Peric, Zeljko cini mi se, i da je bio u posjeti nekim tetkama u Trijebnju, valjda u strahu nije imao prilike da izmislja pa je rekao da vojske ima svuda dalje osim preko Kvanja, da ih puno ima na grabu, Buni i Rotimlji, a sve su to bile nase opcije za prelazak na slobodni teritorij. Dalje je rekao da ima jos nasih ljudi koji se kriju oko Stanojevica i da je nekima licno i nosio hranu i vodu. Covjek je sav drhtao, preblijedio je i bez obzira sto smo mu rekli da se ne plasi nije mogao sakriti ocigledan strah. Od svih nas non-stop je gledao u Omera, jer je on bio u crnoj odjeci, izmrsao od dugotrajnog skrivanja i upalih ociju, a on je svo vrijeme drzao drsku od noza koji je bio u koricama. Nakon tih par minuta razgovora otac mu je rekao neka slobodno ide kuda je krenuo i da prenese poruku nasim komsijama da nismo u logoru i da smo presli u Blagaj. Covjek je nakon toga brzim koracima otisao ka Dubravama a mi smo trececi krenuli putem za koji nam je rekao da je slobodan od vojnika, i bio je u pravu, izbjegavajuci ona mjesta za koja nam je govorio da imaju vojnike, nismo imali priliku da se susretnemo sa njima.

Nakon kraceg vremena opet smo usli u neku sumu u kojoj se bilo uzasno tesko orjentisati. Nakon par sati hodanja skontali smo da se skoro vrtimo u krug i da nismo previse presli. Bilo je oko 11h, dan je bio uzasno vruc i vec nam je ponovo nestajalo vode. Nekako smo nabasali na put koji je vodio prema Stanojevicima, usput pronasasvi nekoliko mjesta gdje su se krili mjestani, ali vode nije bilo. U hrani nismo oskudjevali ali voda je bila veliki problem. Dosli smo u blizinu sela, isli smo lagano jedan iza drugoga po okolnim bastama, ali kako smo culi neke glasove u daljini pomislili smo da se u selu nalazi vojska i lagano smo se udaljili. Niko nije znao kuda dalje, Enes je pominjao neki stari kolski put koji vodi na Gubavicu al nismo ga uspjeli naci u narednih sat vremena. Kada smo ga nasli skonatli smo da nam ne pase da idemo njime vec smo nakon kratkog vremena skrenuli sa njega i nasili na neki put koji je bio pravljen u vojne svrhe. Prilikom priblizavanja primjetili smo kamion sa koga su dopirali glasovi vojnika, pa smo opet bili prinudjeni cekati dok nismo uvidjeli da nema nikog u blizini, tako da smo presli preko tog puta i uputili se u pravcu rotimskog potoka, koji se zavrsavao u Hodbini, a sto je i bio nas cilj.

Mačkovac, mjesto boravka tokom jula i avgusta 1993.
Mačkovac, mjesto boravka tokom jula i avgusta 1993.


25.11.2004.

Put za Blagaj

Negdje oko 13h ostali smo potpuno bez vode! A bilo je pravo hercegovacko ljeto, barem 40 stepeni, ni daska vjetra. Pored toga smo se od prisutne nervoze i napetosti toliko znojili da smo jako brzo dehirdirali. Nadu smo polagali u taj potok, koji nije trebao biti suh, barem smo se tome nadali. Kretali smo se kroz neko siprazje koje je bilo gusto kao tropska dzungla. Uglavnom je bila smreka pa smo bili izgrebani svuda po tijelu, posebno po licu i rukama, rasparana odjeca je visila sa nas pa smo izgledali kao sablasti. Provlaceci se kroz to siprazje nasli smo   konzerve otvarane nozem, kao i  zelene marame, pa smo pretpostavili da su se tuda kretali vojnici ARBIH koji su 13.7. napadali na Dubrave i Gubavicu ili barem stanovnisto Dubrava koje se povlacilo ka Blagaju i Mostaru, pa smo, osjecajuci da smo na pravom putu, ubrzali kretanje i ubrzo stigli do korita tog potoka-koji je naravno bio suh!!
Razocarani smo sjeli na ivicu kanjona i malo se odmorili.Tu smo odlucili ostaviti sve stvari koje smo smatrali nepotrebnim, izmedju ostalog i oko 500 metaka, dosta konzervi, i jos nekih sitnica, kako bi bili sto manje optereceni i brze se kretali. Sisli smo u kanjon potoka i oprezno krenuli naprijed. Kanjon je bio jako tezak za kretanje, velike stijene su se naglo spustale pa smo u nekim situacijama morali oprezno silaziti i koristiti i konopac koji smo nasli na putu. Iduci dalje nailazili smo na mnostvo stvari i odbacene odjece, koje su bacali ljudi krecuci se ka istom cilju kao i mi.
Na par mjesta preko kanjona smo nailazili na zice od poljskog telefona, i veoma oprezno se kretali nastavkom puta. Vode i dalje nije bilo, bili smo toliko iscrpljeni da smo svakih pola sata pravili pauze za odmor. Na hranu niko nije pomisljao ali je voda bila ono o cemu smo svi razmisljali.Valjda covjek jos vise ozedni kada je svjestan da je nema, pa je tako bilo i sa nama. Al u jednom dijelu potoka, medju stijenama, smo pronasli malu lokvicu vode, mozda nekih desetak litara. Bila je puna uginulih insekata, u potpunosti zelena od dugotrajnog stajanja ali izbora nije bilo. Nasuli smo cuturice, stavili zavoje preko i pili to sto smo imali. U tom trenutku je imala okus bolji od najboljeg pića, popili smo svi skoro po litar i nastavili dalje.
Vec je lagano padao sumrak u kanjon, koji i jesto solidno dubok. Priblizavali smo se Hodbini pa se i nas oprez povecavao, jer se kanjon naglo sirio i ostavljao nas na praznom prostoru, koji je bio vidljiv sa okolnih brda. Odlucili smo da po jedan od nas uvijek ide ispred u izvidjanje, nekih 100tinjak metara naprijed. I iduci tako iznenada se Enes, koji je tad isao prvi, trceci vratio do nas i dao nam znak da se skrijemo. Izgledao je jako uplasen i rekao je da je naprijed nasao les vojnika. Skupili smo se i pokusali naci najbolju opciju kako dalje. Bilo je cak i prijedloga da se vratimo u Stolac, sto smo ipak odbacili kao opciju. Neko je predlozio da se povucemo u sumu iznad Hodbine i sacekamo naredni dan,dobro osmotrimo teren i odlucimo sta dalje. Ipak je preovladalo misljenje da povratka nema i krenuli smo dalje. Prosli smo pored lesa poginulog vojnika, koji se vec bio napola raspao i zaudarao je na daleko. Po uniformi smo zakljucili da se radi o vojniku Armije BIH, a kasnije smo saznali da je to bio momak iz Sarajeva ili Hrasnice, koji je dosao u posjetu rodbini u Dubrave i prilikom napada 13.7.1993. bio je ranjen i pokusao se izvuci. Vojnici sa kojima smo kasnije pricali su rekli da su ga nasli dan poslije napada i da je tada kod njega bilo i oruzje i oprema,tako da se vjerovatno kretao sam pa zato i nije uspio dospjeti dalje. Nije proslo ni 5 min nakon toga i zaculi smo brujanje motora preko puta u Kvanju i galamu ljudi. Svi smo zalegli po zemlji ali nije bilo nikakvog zaklona, tako da smo ostali na dijelu puta koji je jako pregledan sa puta. To sto je brujalo je bio kombi pun vojnika, koje smo jasno vidjeli i culi kako pricaju, ali sva sreca pa se niko nije okretao u nasem pravcu, jer je udaljenost bila 200-tinjak metara. Kombi je prosao a mi smo se trceci uputili u obliznji sumarak gdje smo sacekali noc.


Konacno je pao i mrak, i mi smo se mogli malo odmoriti bez straha da cemo biti otkriveni. Jer bez obzira na sve, po noci se slabo ko kretao, posebno vojnici HVO-a, jer smo se u to mogli uvjeriti dok smo se skrivali u Stocu, kada bi pao mrak sva njihova aktivnost i kretanje su prestajali. I noc je bila vrela kao i dan, jedini cilj je bio doci do pitke vode a u selo koje je bilo preko puta nas nije bilo lako otici jer se upravo iz sela cula pjesma vojnika. Medjutim na kraju smo odlucili da dvojica odu po vodu, Ahmet i Omer, sto su oko 21h i uradili. Iako su prve kuce sela bile jako blizu, njih dvojica se nisu vratila ni nakon pola sata pa smo vec poceli razmisljati da se pomjerimo na drugu lokaciju.Medjutim uskoro su stigli i objasnili da jednostavno nisu mogli naci otvorenu catrnju, sve su bile zakljucane katancima a nije ima padalo na pamet da ih u to doba noci lome. Ipak su uspjeli naci jednu otvorenu i tako nam donijeti toliko zeljenu vodu.

Nakon toga se malo vratilo i rapolozenje u grupu pa smo nakon nekoliko pojedenih konzervi jednostavno zaspali. Ni sam ne znam koliko sam spavao ali me neko prodrmao po ramenu i rekao da se razbudim jer krecemo dalje. Otac i Omer su, dok smo mi spavali, razmatrali sve opcije i kao najbolju odabrali da krenemo preko Kvanja, pa kad stignemo na vrh osmotrit cemo kuda sve idu linije Armije i HVO tako da bi krenuli prema vrelu Bunice i zaobisli sve bunkere HVO-a. Nakon sto smo se spremili i skrili sve ostatke kako ne bi bili otkriveni, lagano smo krenuli uzbrdo. Onaj ko je ikada isao putem preko Kvanja zna da je uspon od vrha Hodbine prema putu jako veliki, a pored toga je i put prekriven kamenjem koje je odbaceno pri pravljenju puta, tako da je pri kretanju bio potreban veliki oprez, jer je jedan obruseni kamen mogao pokrenuti citavu lavinu sto bi sigurno uzbunilo nekoga od vojnika u selu, odakle se pak vise nista nije culo jer su valjda i oni sto su pjevali pali od umora i zaspali. Mjesec je bio pun, pa su i kretanje i orjentacija bili olaksani. Medjutim, ocekivali smo problem da pri prelasku puta na drugu stranu puta, jer je put bio duboko usjecen u liticu brda i visina je bila na nekim mjestima i 2-3 metra sto ovako iscrpljeni tesko da bi savladali, ali otac je rekao da imaju dva zaustavna prosirenja odakle se moglo lakse preci. Nakon nekih 2 sata penjanja, jer smo zbog kamenja isli jako sporo i oprezno, dosli smo i pod put. Tu smo sacekali nekoliko minuta da vidimo da li u blizini ima nekih kretanja vojnika, kontrolnih tacaka ili bunkera.Kada smo se uvjerili da je sve mirno presli smo put i izasli tacno na jedno od onih prosirenja. Provjerili smo da slucajno teren nije miniran i kad smo se uvjerili da je put cist krenuli smo dalje uz brdo. Dalje je bilo lakse, jer je uspon bio manji, a nije bilo ni kamenja cijeg odrona bi se cuvali. Uz put smo opet pronasli zelene trake i ostatke konzervi pa smo se nadali da smo na pravom putu kuda su i ranije prolazili vojnici ili stanovnistvo koje se izvlacilo u pravcu Blagaja. Oko 4h smo dosli do vrha, i svi smo popadali od umora. Sjecam se da sam u nedostatku odgovarajuceg jastuka pod glavu stavio neki ravan kamen ali sam zaspao u trenutku.
Koliko sam spavao ne znam ali nas je sve probudila jaka eksplozija iz neposredne blizine. Odmah smo se sklonili iza nekog siprazja i primjetili da se nalazimo u neposrednoj blizini prvih linija HVO i to minobacackog polozaja, jer se nakon toga zaculo jos nekoliko detonacija ispaljenih granta a i vojnici su se jasno mogli cuti kako pricaju jer im je upravo dosao kamion koji je dovezao hranu. Mi smo se povukli jos dalje od tog mjesta i na brzinu odlucili da se spustamo kosinom prema vrelu Bunice, jer smo prateci kamion koji je razvozio hranu mogli zakljuciti pravac pruzanja linija i lokaciju bunkera. Sada nam je dodatni problem predstavljalo to sto je ta strana brda bila u potpunosti zahvacena pozarom i kako je skoro sve sitno rastinje izgorilo bili smo lako primjetni, naravno ako je neko posmatrao taj dio, sto je bilo tesko, jer su svi bunkeri bili okrenuti ka Malom polju i polozajima Armije BIH. Zakljucili smo da je rijeka Bunica vjerovatno linija razdvajanja i da ce nam najveci problem biti preci upravo nju, a da se ne bude primjecen od vojnika HVO i jos bitnije-ne naletiti na minsko polje.

Kako je dan odmicao tako je i pucnjava bila sve jaca.Zakljucili smo da smo samo par stotina metara iznad prvih linija HVO i da je najbolje pratiti raspored njihovih bunkera kako bi posljednji pokusali neprimjeceni zaobici. Niz Kvanj smo silazili jako oprezno, jer je skoro citava strana brda nedavno izgorila a i bilo je dijelova koji su bili jako kameniti pa nam se opet moglo desiti da pokrenemo neki odron kamenja koji bi mogao privuci paznju vojnika. Negdje oko podne konacno smo sisli u podnozje Kvanja koje nije gorilo u pozaru. Sad smo bili maksimalno oprezni, i dalje smo mogli cuti galamu vojnika, cijelo vrijeme se cula pucnjava dok smo samo ponekad mogli cuti pucnjeve iz pravca Blagaja tj Malog polja, gdje smo i pretpostavili da se nalaze nase linije. Lagano smo se provlacili kroz sumu, i naisli na ugazenu stazu koja je vodila ka sjeveru, u pravcu gdje smo se nadali da nema ni bunkera ni vojnika. Opet smo kratko zastali i nakon kratkih konsultacija nastavili dalje. Sada vise nije bilo povratka ni kalkulacija, osjetili smo da je sloboda jako blizu,ali i da jednom nesmotrenoscu moze biti jako daleko. Dogovorili smo se da u slucaju nailaska na vojnike HVO bez razmisljanja pucamo, a da nema pomisli o eventualnoj predaji, bez obzira na poziciju u kojoj bi se nasli, jer bi nas ionako cekala smrt ili logor gori od smrti. Cetvorica od nas su imali oruzje i rasporedili smo se 2 na pocetku i 2 na kraju, dok su dvojica bez oruzja bili izmedju nas, tako da smo bili koliko-toliko svi u istoj situaciji. Omer je isao malo ispred nas, oprezno se krecuci na svim otvorenim dijelovima puta, i cesto nam dajuci znak da stanemo i sacekamo dok prestane pucnjava kako bi mogao oslusnuti odakle dolaze glasovi vojnika i da je put cist. Nailazili smo i dalje na ostatke odjece i vojne opreme, i drzala nas je pomisao da smo na pravom putu. Jedan dio puta je bio pravi brisani prostor, i prelazili smo ga jedan po jedan sa kratkim stankama, jer se i sa obliznih brda jasno moglo vidjeti nase pretrcavanje preko te poljane. Na srecu do tada nismo nasili na minsko polje, mada smo smatrali da ce mina sigurno biti kada predjemo liniju razdvajanja. Negdje oko 14h stigli smo u blizinu vrela Bunice. U blizini vrela se nalazi nekoliko kuca, koje su bili skoro u potpunosti unistene, sto je upucivalo na to da se vjerovatno nalaze na samoj liniji razdvajanja, sto na srecu nije bilo.
Kuce su pripadale mostarskim srbima, i jos na pocetku rata su bile zapaljene i unistene, a u i oko njih se nije moglo primjetiti nikakvo kretanje. Iduci dalje sve vise smo se priblizavali mjestu odakle se konstanto cula paljba iz mitraljeza i drugog automatskog oruzja. To mjesto se nalazilo na jedinom uzvisenju u tom dijelu, i zaobisli smo ga u luku od oko 200tinjak metara i zasutavili se na jednoj malenoj poljani odakle se pruzao pogled na samo vrelo Bunice i na dio Malog polja. Odlucili smo tu ostati i osmatrati do pada mraka, a onda se uspeti brdom iznad samog vrela, zaobici vrelo i spustiti se u Malo polje ili Blagaj. Utvrdili smo da se definitivno nalazimo iza zadnjeg bunkera u liniji HVO i da taj dio nije ni vizualno pokriven iz bilo kog bunkera sa njihove prve linije; jer se desno od nas nije cula nikakva pucnjava ili nesto drugo sto bi odavalo prisustvo vojnika, a i teren je bio jako nepristupacan za kretanje. Obzirom da smo ostali bez vode Omer i Enes su se spustili do vrela da bi nasuli prazne cuturice i ubrzo se vratili. Nakon nekih pola sata culi smo glasove iz pravca samog vrela i iznenada se pojavilo nekoliko vojnika u zelenim uniformama, a samo jedan je imao pusku. Svi smo se smjenjivali za dvogledom ali niko od nas sa sigurnoscu nije mogao reci ciji su vojnici ili uniforme. Po glavama su nam se motale razne ideje, cak i to da su mozda HVO vojnici koji nose uniforme Armije BIH jer ocekuju da ce se iz pravca Stoca i Dubrava povlaciti vojnici i stanovnistvo koje je ostalo nakon progona. Culo se da se vojnici kupaju i da se ne obaziru na pucnjeve iz bunkera koji je bio iznad nas, sto nam je i dodatno davalo argumente da se radi o HVO vojnicima. Nakon nekih 10-15minuta vojnici su se vratili i otisli u pravcu Malog polja. Opet smo se svi skupili i pokusali odgonentnuti o cijim se vojnicima radi. Omer je ranije bio u Armiji rekao je da je prepoznao opasace i zelene hlace koje su oni ranije dobijali na liniji. Dogovorili smo se da se dvojica od nas priblize vrelu i sacekaju eventualni povratak. Drugi put smo otisli ja i Omer, ali vojnici nisu dolazili. Po nasem povratku nazad ponovu su dosla dvojica vojnika, ovaj put smo ih mogli jasnije vidjeti i kako nismo vidjeli nikakve oznake na kosuljama, a i uniforme su licile na one od Armije zakljcili smo da je skoro sigurno radi o nasim vojnicima. Ovaj put su izgleda dosli samo po vodu jer su se odmah vratili. Lagano se blizila vece a mi i dalje nismo mogli donijeti odluku kojim putem da krenemo dalje.

I onda je Omer rekao da on vise ne zeli cekati i biti u neizvjesnosti, vec da ce jednostavno otici u selo i ako budu nasi vojnici da ce ih poslati po nas. Iako smo pretpostavljali da su vojnici koje smo vidjeli na vrelu Bunice nasi, ipak nismo mogli biti potpuno sigurni i ova odluka je bila veoma rizicna, ali nije bilo druge. Pazljivo smo se spustili do rijeke i dosli do kamenih preskakala kuda se jedino mogla prijeci rijeka i jedan po jedan smo presli na drugu obalu i skrili se iza nekog zbunja. Omer je ostavio pusku i svu ostalu opremu i rekao da, ako se ne vrati uskoro ili ne posalje vojnike po nas, odemo nazad preko rijeke i dalje vidimo kako cemo. Pozdravili smo se sa njim jer je bilo neizvjesno na koga ce naici u selu.On je otisao nekom uskom stazicom a mi smo za svaki slucaj promjenili mjesto i presli nekih 50tak metara dalje i neizvjesno iscekivali da li ce se iko pojaviti. Minute su jako sporo prolazile, niko nije imao volju za razgovorom jer smo shvatili da smo dosli skoro do kraja, i da cemo za nekih pola sata znati dal smo na slobodi ili valja opet nazad i traziti drugi nacin prelaska. Za nekih 15tak minuta culi smo da nego dolazi. Uzeli smo oruzje i cekali ko ce se pojaviti. Pojavila su se dva momka koja su nas dozivali po imenima i trazili na mjestu gdje je Omer rekao da se nalazimo, ali kako smo bili malo dalje izasli smo im iza ledja i uvjerili se da su nasi. Nasem odusveljenju nije bilo kraja, sjeli smo sa momcima i pocastili ih onim sto smo imali, a noslili smo svega - od sokova, bombona,mesnih  konzervi i druge gotove hrane. Odmah su nas upozorili da u Blagaju i Mostaru vlada glad i da to sacuvamo, a koliko se sjecam rekli su da su sa Dubravske visoravni, na zalost vise se ne sjecam kako su se prezivali, mislim da je jedan bio sa Sevas njiva ili iz Sevas polja. Objasnili su nam da se nalazimo na dijelu teritorije koji niko ne kontrolise ali da po noci oni tu drze polozaj u jednom bunkeru, medjutim po danu uglavnom nema nikoga i preporucili su nam da sto prije idemo prema selu. Put je bio uglavnom na cistini pa su nam rekli da drzimo vece odstojanje i da se brzo krecemo jer HVO vojnici cesto znaju otvoriti vatru po tom dijelu. Pretrcali smo taj dio puta i dosli u samo selo. Tu smo zatekli jedan vod vojnika,ciji je komandir bio Meho Vrace,momak koji je nakon nekih 10tak dana poginu prilikom napada na dva uzvisenja iznad Malog polja, Veliki i Mali Kicin. Svi su se interesovali kako smo presli i kuda, da li smo nailazili na na nase ljude koji se i dalje kriju, da li smo imali problema i kuda idu HVO linije. Objasnili su nam da je stanje jako tesko, najveci problem je bio nedostatak hrane i smjestaja za izbjeglice, a skoro svo stanovnisto iz Dubrava,Stoca i Capljine je protjerano u Blagaj.Raspitivali smo se za nase familije ali niko nije nista znao, jer su vecinom boravili na liniji.
Tu smo ostali do nekih 22h navecer kada je bilo vrijeme smjene.Dosli su novi vojnici a mi smo sa ovima krenuli ka Blagaju.Isli smo po nekom putu drzeci vece rastojanje i mozda nakon sat vremena dosli do mjesta gdje nas je cekao neki kamion koji je prevozio vojsku, pa smo i mi sa njima krenuli put Blagaja.Sve je bilo u mraku, jedino bi ispred neke kuce primjetili grupe ljudi koje sjede uz svijecu ili lampu, a kad smo dosli u Blagaj mjesto je vrvilo od naroda.Objasnili su nam da je po danu kretanje jako rizicno, i da vecina stanovnistva koristi noc za kretanje i obavljanje poslova. Iskrcali smo se pred nekom pekarom, koja je bila iznad dzamije (cini mi se da i danas tu ima   pekara) i otisli do nje kako bi dobili neke hrane, jer vec nekoliko dana nismo jeli nista sem konzervi. Tu smo odmah shvatili kakvo je stanje - nas 6 je dobilo 3 mala hljeba i 3 konzerve ribe i jos su nam rekli da i to daju na svoju odgovornost. Na brzinu smo to pojeli i krenuli da trazimo nase familije. Enes je prvi saznao za svoje, a zatim i Ahmet i Omer.Pozdravili smo se sa njima, i trazili kucu gdje je bilo neke nase rodbine.(To je kuca danas poznatog boksera Felixa Sturma ili Adnana Catica). Nekako smo je nasli i kada smo se pojavili oni su ocekivali da su i njihovi dosli sa nama, jer se i njih nekoliko krilo, medjutim kad su vidjeli da smo samo mi bili su jako razocarani pa smo nakon 15tak minuta otisli dalje. Skontali smo da se vise ne isplati traziti pa smo nasli neki proplanak i tu prenocili. Noc je bila svjeza i mirna,a sjecam se da sam prvi put u zadnjih par mjeseci zaspao bez opterecenja.Ustali smo rano ujutro i krenuli opet do glavne ulice u Blagaju, usput srecuci dosta komsija i poznanika,ali niko nije znao za nase. Napokon smo od dvojice momaka saznali da se nalaze u Lovrica mahali, malom selu u Dracevicama, pa smo krenuli tamo. Dosli smo nakon par sati pjesacenja i zaobilazenja otvorenih prostora po kojima je pucao snajper. Sto smo se priblizavali tako smo nailazili na sve veci broj ljudi iz Stoca koji se smjestio na tom podrucju.Napokon smo nasli i to selo i kucu gdje su bili smjesteni nena i majka.Majke nije bilo kod kuce kad smo dosli, nena nije mogla vjerovati da smo zivi stigli.Odmah se skoro citavo selo okupilo da bi saznali kako smo prosli, da li ima jos ljudi koji se kriju po Stocu i okolini, ali nikom nismo mogli reci nista konkretno.Nakon nekih pola sata stigla je i majka,od srece je skoro pala u nesvjest jer nakon toliko vremena nije mogla vjerovati da cemo se pojaviti.

Tu je zavrsio nas dio puta za koji smo mislili da ce biti najtezi,ali to je bilo nista spram onog sto nas je cekalo u Blagaju i dalje. Nedostatak hrane i svega ostaloga, svakodnevna granatiranja, odlazak na linije, sve je to bilo gore od onoga sto smo prosli, jer u toku puta a ni ranije skoro nikad u pitanje nije dosla nasa sigurnost a i hrane je svo vrijeme bilo sasvim dovoljno.


Kuca u kojoj smo se smjestili je vec bila dupke puna, cini mi se da je u svakoj sobi bila 1-2 porodice, a bilo ih je iz Stoca, Bilece, Gacka. Mi smo se smjestili sa porodicom rahmetli Tahira Begovica, jer su majka i rahmetli nena cijelo vrijeme puta i nakon toga bile sa njima. Bilo nas je sedam u jednoj vecoj sobi, niko nije trazio nikakav luksuz vec samo mjesto da moze leci i prespavati. A kako je to bila kuca bez betonske ploce, imala je samo drveni plafon, nije odavala nimalo sigurnosti za vrijeme granatiranja. A ona su bila svakodnevna, i sto je jos gore i skoro svake noci. Uglavnom smo bili na meti minobacaca 60mm, jer je to koji km vazdusne linije do Bune. Na srecu imala je podrum i plocu iznad hodnika, gdje bi se premjestali prilikom granatiranja. A u podrumu je opet bio uzas, bezbroj ljudi, puno male djece koja placu, od gladi ili straha, starijih i mladjih, a podrum je bio nekakav memljiv i smrdljiv. Doduse nakon par dana smo ga okrecili pa je bar bio malo uslovniji. Hrana je bila kao iz najgorih nocnih mora-nas 7 bi dobilo jednu serpu hrane, uglavnom pire krompir u prahu, koji je bio razmucen kao corba, i jedan hljeb od mozda 200-300 grama. I to je bio jedini obrok koji je bio zagarantovan. Hrane nije bilo uopste i nije se mogla kupiti i ako si imao novca da platis. Jedino sto se moglo kupiti su mlijecni proizvodi i meso, jer bi cesto granate ubijale stoku a naravno nema struje ni frizidera pa bi se to brzo rasprodalo. Majka je imala srecu pa je nasla neku rodicu koja je zivjela u blizini i koja joj je dala pribor za hranu i nesto hrane, mozda par kg brasna i sl. Otac je odmah naredni dan po dolasku otisao do svog poznanika Alije Musinovica koji je zivio iznad Kocina i sa kojim se vratio u autu i takodje donio neke hrane kao i odjeće. Iz ovog ugla to sada izgleda jako mizerno i minimalno ali tada je bilo ogromno. Ja sam narednih dan-dva provodio hodajuci po tom selu i posjecivajuci poznanike, obilazio jos uvijek prazne kuce, kojih je bilo malo, i trazeci nesto sto bi se moglo iskoristiti. Tako sam nasao i neke vojnicke cizme, broj 43 cini mi se ali razgazene, koje sam dugo nosio jer sam svoju obucu potrgao pri dolasku, a inace nosim 45/46. Naredni dan od dolaska u selo dosla je vojna policija koja je javila da se svi vojno sposobn muskarci jave u ipostavu policijske stanice koja je bila nekih 100tinjak metara ispod kuce. Iako sam imao 16god javio sam se i ja, kad smo se okupili dosao je neki kamion i prevezao nas do Vranjevica. Tu je glavni ''rasporedjivac'' i alfa i omega bio Sedzad P. (Gaga), covjek kojeg nisam volio  jos iz vremena kada mi je bio nastavnih fizickog, a nakon tog dana sam ga podnosio jos manje.   I onda su nas kao neke kriminalce postrojili ispred neke kuce gdje je Gaga je vrsio raspored u jedinicu. Iako sam bio solidno ispod svake granice za godine jednostavo je rekao: I ceta I vod, kom cete je bio Hasic K. a voda Rahic S. I jos je rekao da i otac dodje sutra da se zaduzi oprema. Ja sam dobio neke hlace, pravo kratke, i SMB kosulju dugih rukava, a avgust mjesec i ima jedno 50C na suncu. Medjutim i to nije lose jer je ispred te kuce bio zatvor za neposlusne: zeljezna karoserija za prevoz stoke skinuta sa kamiona, i u njoj par ljudi koji su izdrzavali kaznu zbog neposluha. Sjecam se da su tako nesto radili talibani u Avganistanu. Pojedini su pak imali majice kratkih rukava, koje su bile rezervisane samo za elitnije jedinice u sastavu ARBiH.
I kad se sve zavrsilo opet na kamion i nazad u Blagaj do sjedista cete. Sa mnom je jos bio i Čolić A. i skupa smo dobili istu jedinicu. Po dolasku u jedinicu zatekli smo dosta ljudi u pripravnosti koji su se, čuvši da smo nedavno došli iz Stoca, raspitivali o tome da li smo nekoga sreli ili vidjeli barem nagovještaje da još neko boravi na tim područjima. Jedan od vojnika, mogao je imati nekih 50god, je pominjao da je ostavio majku sa još dvije starije žene u Hodbini, upravo pored puta kuda smo mi prošli. Medjutim, nisam mu mogao dati nadu da su one još tu, jer nismo nikog ni primjetili, a on se spremao tu večer da ode onim putem kojim smo došli i potraži ih.

Put koji vodi do vrela Bunice
Put koji vodi do vrela Bunice


Garaza u kojoj su boravili vojnici ARBiH (Malo Polje)
Garaza u kojoj su boravili vojnici ARBiH (Malo Polje)


Prva linija odbrane u Malom Polju
Prva linija odbrane u Malom Polju


Orjentaciono pravac spuštanja niz Kvanj do vrela Bunice
Orjentaciono pravac spuštanja niz Kvanj do vrela Bunice


Put Mostar-Stolac preko brda Kvanj, gdje postoji jedno od dva usjeka kojim je moguće preći put
Put Mostar-Stolac preko brda Kvanj, gdje postoji jedno od dva usjeka kojim je moguće preći put


25.11.2004.

6

6

25.11.2004.

7

7


Stolac
<< 03/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
35259

Powered by Blogger.ba