Stolac

Ovaj blog je posvecen hercegovackom dragulju-Stocu i opisan dio događaja u periodu netom prije rata i na početku rata.

02.03.2012.

Početak

Uskoro će punih 20 godina od početka rata u BiH. Nakon 8 godina od početka pisanja na ovom blogu i preko 20.000 posjeta vrijeme je da se napravi mala „revizija” i da se sve navedeno posloži hronološki i malo detaljnije. Svrha bloga je da se barem djelimično prikaže rat i stradanje Bošnjačkog stanovništva Stoca sa aspekta nekog ko je doživio i preživio. U tekstu će biti moja zapažanja i događaji bez posebnih komentara, oni koji su bili u Stocu i Mostaru u te dvije godine (1992-1993.) sjetiti će se većine stvari, svako ima svoju priču a ovo je moja...u najkraćim crtama. Pozdrav svim mojim sugradjanima koje je rat raznio širom kugle zemaljske!

25.04.2010.

Dio prvi

Tesko je odluciti odakle početi. Da li od 10.04.1992. i pravog početka rata u Stocu, da li od 19.09.1991. i prolaska rezervista kroz Stolac. Možda je ipak najbolje krenuti od 1990.godine i prvih višestranačkih izbora u BiH. Tada sam bio premlad da shvaćam neke stvari ali sve je ukazivalo da se dešava nešto veliko. Sjećam se osnivačke skupštine SDA, koja je održana u kino dvorani u Stocu gdje je govorio Prof. Muhamed Filipović. Potom velike svečanosti na stadionu Iskre, na koju me otac nije htio voditi iako sam imao veliku želju da idem. Tada se pričalo među starijim ljudima da je na stadionu bio isti broj komšija Hrvata kao i muslimana. Naravno, to je bio i period velike ekspanzije HDZ-a, posebno nakon pobjede u susjednoj Hrvatskoj. Sjećam se da su tada pričali kako nije postojalo hrast ili električni stub od Stoca do Neuma sa koga se nije smješio Franjo Tuđman. A onda su došli i izbori. Na izborima su očekivano pobjedile nacionalne stranke. U Stocu su sve bitnije funkcije dobili Hrvati, od načelnika opštine, do načelnika MUP-a. Iako ih je bilo 32% spram 45% muslimana i očekivala se pobjeda SDA to se nije desilo jer je dobar dio stolačkog naroda povjerenje dao nekadašnjim komunistima i reformistima. Koliko je to uticalo da Stolac ostane jedan od rijetkih, ako ne i jedini, grad u BIH kroz koga su prodefilovale silne jedinice JNA a da nisu pravile zločine teško je reći. Za nas mlađe to i nije puno značilo, osim što smo išli u VIII razred i bili uskraćeni za ekskurziju. Naime, dobro poznata „balvan revolucija” je bila u punom zamahu, sjećam se i snimaka Martina Spegelja koje je KOS objavljivao u specijalnim TV emisijama, osnivanja ZNG, svakodnevnih pronalazaka kamiona oružja, osnivanja SAO regija i krajina....sve to je uticalo da toliko očekivana ekskurzija bude otkazana. Jedina pozitivna vijest te godine je vraćanje Gimnazije u Stolac. Na prijemnom smo svi prošli. Trebalo je 120 učenika a bilo ih je i više. U Gimnaziji sam ostao bez većine kolega iz VIII razreda, pošto su isti dobro izmješani. Dosta učenika je došlo iz Dubrava, Hodova, Berkovića i Ljubinja. Ti dani su bili zaista za pamćenje ali nisu dugo trajali jer Stolac u kasno ljeto i ranu jesen je neopisiv, a posebno prvi dani škole nakon raspusta. Sjećam se predavanja Prof. Bajre Čerkeza, rahmetli Prof Hamice Šatora i Ale Poljarevića, kao i još nekoliko njih, kosarkaskih utakmica protiv drugih odjeljenja.... Naš razred je bio Jugoslavija u malom, pa je sve tako moralo i izgledati- od predsjednika hrvata, zamjenika muslimana i sekretara srbina. Medjutim, brzo po početku škole, 19.09.1991. kroz Stolac su promarširali JNA rezevisti, pucajući iz kamiona i autobusa i dovozeći rat i u naš grad. Zavladala je opšta panika, mi bjezimo sa nastave, raja vani priča svašta, ko je pucao i zašto. Uglavnom famozni JNA rezervisti su prohujali Stocem pucajući i uzimajući robu iz radnji ''na veresiju''' uglavnom alkohol, te se stacioniraju u Lokvama Ja sam nakon škole otišao do majke u radnju koja isto nije znala sta se desava (pored kuce u Stocu u kojoj je bila radnja tj trgovina gradjevinskom opremom imali sam kucu i na selu gdje sam i isao skoro svaki dan). Od narednog dana slabo sta je radilo, pozvan je rezervni sastav policije po mjesnim zajednicama, uveliko se pricalo o mogucim sukobima. Ja sam često išao na Drenovac gdje je jedan od mojih rodjaka bio komandir rezervnog sastava policije i uglavnom slušao njihove priče o daljem razvoju situacije. Tada sam prvi put imao priliku i vidjeti automatsko i poluautomatsko naoruzanje koje su policajci nosili. Po selima su vec bile oraganizovane straze, narod se plasio mobilizacije jer su kružile priče da se vrši prisilno odvodjenje „u rezervu”. Ja sam sa rodjacima navecer isao i posmatrao sta se desava u Lokvama, moje selo je na vecoj nadmorskoj visini odakle se vidi cijela Dubravska visoravan gdje su bili rezervisti, i jasno bi vidjeli pucnjeve po noći. Narod po Dubravama, vecinom Hrvati, su izbjegli u mjesta preko Neretve, muslimani su uglavnom ostajali u svojim domovima ili pomagali Hrvatima da se prebace dalje. Nakon 10tak dana rezervisti su se povukli i to preko Trebinja za Dubrovnik, na koji je napad počeo 1.10.1991. a ja bih navecer izlazio i gledao plamen od topova i haubica iznad Trebinja i okoline. No mi i dalje mislimo nema rata, i da ćemo ga gledati samo na TV-u, iako se mogao „namirisati“ barut iz topova. Tada je razoreno i selo Ravno, koje je u BIH ali je bilo hrvatsko i blizu je Trebinja, pa je valjda „radi prevencije” sravnjeno sa zemljom. Jedan od naših komšija je tu radio kao učitelj i pričao je o strahotama napada. O političkoj situaciji u BIH i okolini izlišno je i pisati. I onda se sve smirilo. Potpisan je i neki mir u Hrvatskoj, nije bilo puno sukoba. Isli smo i dalje u skolu, Srbi iz Ljubinja i iz Berkovića su sve slabije dolazili, u skolu su ucenici Hrvati cesto donosili vojnu opremu koje im izgleda nije nedostajalu (sve sem automatskih pusaka) i pricali o organizovanju nekih odreda i njihovoj obuci. Radnje su radile kao i sve firme, pravile se nove kuće,organizovala se svadbena veselja-sve se moglo naslutiti sem rata. A onda u februaru 1992. na putu prema selu zastanemo na Drenovcu i dok sjedimo u kafani kod gazde Asima (Herle) cujemo pucanj iz topa. Sav narod sto je bio u kafanama je istrcao i gledalo sta se desava, i to u pravcu Bancica (do tada nisam ni znao da postoji to selo). Sjecam se da je Asim imao jednookularni durbin, kao kod gusara, i da smo naizmjenice gledali sta se desava. A u stvari srpski rezervisti su sa Bančića granatirali osmatracko mjesto tj bunker ZNG RH. “Zenge” su odavno bile na Stolovima, kao malo izvidjali, pravili neke bunkere a u stvari samo izazivali tadasnju JNA i testirali njihovu tehniku. Tenk sa Bancica je pogodio taj bunker iz koga su na vrijeme pobjegli vojnici sto smo jasno vidjeli durbinom. Na povratku kući zatekli smo komsije iz susjednog sela, Hrvate, koji su se isto tako okupili i posmatrali sta se desava na Stolovima i Udori i to komentarisali. Vjerovatno su bili upućeni i sta se desava i sta nas ceka ali o tome nisu pricali. Zatim je dosao referendum o nezavisnosti, svi su išli da glasaju, a glasali su muslimani i Hrvati, Srbi su imali neki plebiscit o ostanku u Jugoslaviji. Nakon toga su osvanule barikade po Sarajevu i mnogim mjestima, desila se Bijeljina, ljudi pobijeni na kućnim pragovima a mi i dalje mislimo da rata neće biti. No od tada nikad mira na našem prostoru- svako malo se puca sa Bancica po Udori, Stolovima, Hrasnom, ponekad su se ukljucivali i avioni koji su bombardovali Hutovo i okolinu. Učenici Srbi ne dolaze u skolu, sem onih iz Stoca, nekakva nestvarna atmosfera vlada po gradu. Miniraju se spomenici iz II svjetskog rata, prvo na Drenovcu, potom na Poplatu. A na ovom području jedan dan je bilo bas zestoko, ZNG su malo pucale sa Stolova po Bančićima, čak se pričalo da su pogodile i jedan tenk, i napali Gornje Hrasno, dok nije pocelo pravo granatiranje, po Hrasnu, Stolovima, oko Popovog polja. To je mogao biti početak ili sredina marta. Trajalo je cijeli dan, koji je bio nekako kisovit i tmuran, i najbolje je predskazivao buduće dane. A negdje tada je miniran i spomenik u centru grada, prizor koji smo zatekli to jutro kada smo krenuli u školu je bio neopisiv. Sva stakla na školama i u centru grada razbijena, spomenik uništen, okolo bezbroj ljudi koji su komentarisali i osudjivali taj cin. Ko je to uradio nikad nije otkriveno, iako su svi pretpostavljali ko bi mogao biti.

Drenovac-mjesto koje se veze za pocetak rata na podrucju Stoca
Drenovac-mjesto koje se veze za pocetak rata na podrucju Stoca


Ostaci kafane \
Ostaci kafane "Pod Orahom" na Drenovcu


Udora, Gola Brda, Crnoglav i Stolovi: nekadasnji polozaji ZNG i HV-pogled sa Drenovca.
Udora, Gola Brda, Crnoglav i Stolovi: nekadasnji polozaji ZNG i HV-pogled sa Drenovca.


25.04.2010.

Mart-April 1992.

Od tada polako pocinje selidba naroda iz sela oko Drenovca u Stolac i Čapljinu. Jer tamo se pucalo svaki dan, i vodio se pravi rat. I moji su prebacili sve vrijednije u Stolac al smo i dalje dolazili i boravili na selu. Hrvati iz okolnih mjesta su otisli ili za Hrvatsku ili zapadnu hercegovinu i to svi sem muskaraca koji su ostali da se „odupru mogucoj agresiji”. Kako su se oduprli vidjelo se 10. aprila. Onda opet malo smirivanja situacije i konacno 03.04.1992. na Drenovac su dosli pripadnici HV i to 116. brigada iz Imotskog.. Ukopali su se na Drenovcu i okolnim brdima, a naravno svi Srbi sa Poplata su iselili u Ljubinje ili dalje...mi smo u Stolac i dalje isli sa manjim ili vecim poteskocama sa vojnicima na Drenovcu, od koga su jako brzo napravili utvrdjenje. Ne sjecam se sta je tada bilo sa stanovnicima Drenovca (Asimom Bjelevcem i porodicom) ali mi se cini da su i njegovu kafanu pretvorili u neki stab. Skupa sa vojnicima HV je bio i Ivica Milanović, nekad pripadnih rezevnog sastava policije, koji se brzo pretvorio u lokalnog vodiča HV vojsci. Ponekad bi vojnici dosli i u nase selo da malo ispipaju puls muslimana na tim podrucjima, i koliko znam skoro svi su ih gledali blagonaklono. 04.aprila eksplodirala je i famozna „cisterna” kod Sjevernog Logora u Mostaru. To je značilo blokadu Mostara, gdje je par dana ranije otišao moj brat, jer je tamo išao u srednju školu, i gdje je ostao sve do početka jula. Tih dana se sjećam da smo priznati kao nezavisna država, i radi toga smo svi bili sretni iako nismo znali šta nam to donosi. A onda 07.04. (mozda griješim u datumu) dok smo isli ka Stocu i slusali radio cujem da su i kod nas osvanule barikade-postavili ih muslimani, pod sloganom da nedamo ni JNA ni HV da ulaze u Stolac. Srba nije ni bilo niti ih je ko zvao a Hrvati su se lukavo odbili priključiti. Medjutim samo jedan dan i gotove i barikade, sve opet po „normalno”. Slucajno ili ne poklopio se ovaj datum sa datumom proglasenja NDH 1941.god – 10.april 1992.god! U ranim jutarnjim satima poceo je napad srpske vojske (JNA ali dodje ga skoro na isto) na polozaje HV na Drenovcu i okolini. Jos od 7h sve je gorilo, nemam nacin da opisem to stanje kada su krenule da padaju granate iz svih vrsta oruđa po Drenovcu, i to na stotine njih u jako kratkom roku. Drenovac je udaljen 4km od moje kuce i nije se na to moglo ostati po strani, narod po selu je bio u panici, niko nema pojma sta da radi, nekoliko muskaraca iz sela se kroz sumu privuklo na nekih 1km od Drenovca i donijelo ne bas sjajne vijesti-HV se povukao bez ikakvog otpora! Moj otac i jos jedan rodjak su otisli pjeske do Stoca, u gradu je stanje bilo prividno mirno, a kada su se vratili jos se nista nije desavalo. Vratili su se preko Kruseva, susjednog hrvatskog sela, gdje su zateli dobro naoruzane mještane kako prave bunker na ulazu u selo i „spremaju otpor”. Kakvo je stvarno stanje bilo u Stocu ne znam, al znam da su u popodnevnim satima tenkovi JNA prosli kroz grad bez ikakvih pokusaja da im se neko suprotstavi, sto bi opet bilo ravno ludilu. Poslije se pricalo da su u Stocu tenkovi docekani sa ružama i gajbama piva, ali ja nisam uspio naci nikog da je to svojim ocima vidio i ko bi to potvrdio. Bilo je oko 16-17h popodne, svi smo cekali da neko donese odluku kud da se ide i sta da se radi kada se iznenada pojavilo 5 vojnika HV, i to Hrvata iz Dubrava koji su nam rekli da su Srbi uzeli Drenovac a da oni bjeze kuci u Dubrave. Dvojica komsija hrvata su istog trena krenuli ka Hutovom blatu tj.Londzi,gdje je, po informacijama koje smo dobili kasnije, organizovan trasport čamcima za Čapljinu i dalje u Hrvatsku. Mi niti smo znali za to, niti nas je neko zvao da im se pridružimo. Nekako u isto vrijeme oko sela su počele padati granate i rasprskavajući meci. Žarište borbe se prenijelo prema Udori i Crnoglavu. Nas 10-tak familija koji smo ostali u selu smo se brzinski spakovali i izbjegli u sumu, noseci samo ono neophodno. Ja sam sa roditeljima, dedom i nenom (brat je odranije ostao u blokadi u Mostaru) otišao u jednu dolinu koju je bilo skoro nemoguce pronaci,a za nama je doslo i jos 30-tak mjestana i tu smo proveli noc, posmatrajuci i osluskujuci sta se desava oko Drenovca. Sa nama je bilo dosta djece, kojima je tesko bilo objasniti sta se dešava i koja su razumljivo uglavnom plakala. Idući u ovu dolinu vidjeli smo mnostvo svjetala od auta kojima su hrvati okolnih sela isli do Drijenskog jezera da bi se dalje prebacili ka Hrvatskoj...noc je bila tiha, nisu se culi ni pucnji ni granate, kako iz pravca Drenovca, tako ni po Dubravama i dalje. Sve je utonulo u mrak, i licilo na jednu idiličnu hercegovačku proljetnu noć. Narod iz sela se inače raštrkao svuda- jedan dio u selo Zagnježđe, drugi dio u Cerevo a dio skupa sa nama.

Mjesto okupljanja mještana nakon napuštanja sela-u daljini Dubravska visoravan
Mjesto okupljanja mještana nakon napuštanja sela-u daljini Dubravska visoravan


17.06.2005.

April-Juni 1992.

Moj otac je jedan od rijetkih imao kakvo-takvo oruzje, i to M48, kod mene je bila neka lovačka puška, dok skoro niko u selu nije imao bilo kakvo oruzje sem jednog AK47 koji se rodjak dobio kao rezervni policajac, jedne PAP-ovke takodje kod rezervnog policajca i par lovackih pusaka. Naredno jutro smo se vratili u selo, niko nije dolazio, pocelo je granatiranje onih podrucja gdje su bili vojnici HV, pucalo se iz svega a i avioni su par puta istresli bombe na te polozaje. Nakon toga su gratane zasule i okolinu sela. U opštoj panici i bježaniji svi smo se raspršili na svoju stranu- moja familija u jednu obližnju šumu tj dolinu, gdje smo čekali cio dan i skrivali se, dio stanovništva prebacio do Stoca preko Kruševa, dijelom autima dijelom pješke, dio je otišao u Zagnježđe a dio u stare kuce u Cerevu. Taj dan su srbi svojim tenkovima dosli do Londže, Boljuni i na prevoj Stolovi ali dalje nisu mogli. To je bila linija na kojoj se narednih dva mjeseca vodio pravi rat izmedju ovih vojski, mi smo bili u sredini, bez ikakvih informacija i ideja sta raditi. Zivili smo po sistemu dana i noci-po danu se svi vrate u selo a navecer se spava u sumi. U medjuvremenu su otac i jedan rodjak isli u Stolac i prenijeli stanje iz grada. JNA je sve drzala, ali je grad zivio iole normalno. Nije bilo hapsenja, ubistava, radile su neke javne ustanove, prodavnice. Uglavnom rat bez rata. Kod nas su bili i mjestani iz par okolnih sela, od kojih je jedan, Mujo Bjelevac, često isao u svoje selo i donosio informacije sta se desava. Tamo se vodio pravi rat i nikoga nije bilo u tim selima- Bjelojevici, Udora, Dubrava. Sve je bilo dobro do 19.4. kada je u selo dosla prethodnica srpskih snaga koja je zarobila 3 muskaraca koje su zatekli u selu. Moji su se na vrijeme sklonili i sjecam se da je po mene došao rodjak koji je rekao da trebamo vojsci predati lovačko i ostalo oružje inače će ubiti ove momke. Odmah smo krenuli nazad, i predali oružje dvojici rodjaka koji su ga odnijeli na Drenovac. Ciljano su trazili oružje jer su vjerovatno imali podatke od mještana- 3 lovačke puše i ovaj AK47 iz rezervne milicije. Oni su otišli na Drenovac a otac je otišao u Stolac javiti našim ljudima u SUP-u da pokušaju posredovati za puštanje momaka. Na sreću oni su pušteni istu večer u Stolac a i vec sutradan smo ja i roditelji otisli u Stolac, jer više nije bilo svrhe boraviti tu, dok su dedo i nena ostali i dalje na selu. U Stocu je bilo nekako cudno, prividno mirno, nista se ne desava, cak sam isao i u skolu 15tak dana. U to vrijeme su srbi vec usli nase selo al nikom nisu pravili probleme, oko 2km dalje su napravili svoju bazu i odatle minobacacima gadjali hrvatske polozaje, tada su u toj vojsci bili pripadnici rzervnog sastava JNA iz Crne gore i Trebinja, cak i dio muslimana. Otac i rodjaci su često išli pješke na selo, uz dobivene dozvole od vojske, i nosili ono što je nedostajalo ljudima koji su ostali. U toku toga su doživljavali svakojake neprijatnosti od vojske na koju su nailazili, mada je bilo i izuzetaka. Sve do 20.05. mještani su boravili na ovom podrucju a onda su hrvati napravili ofanzivu i zauzeli sve do linije Krusevo-Drenovac-Duboka. Mjestani naseg sela su izbjegli u Stolac jer su hrvati granatirali selo i okolinu, jedan dan je palo oko 20 granata u samo selo i sutra je sav narod otisao za Stolac. I tada je se desilo nešto što je teško objasniti-vojska je dopustila da se ode autima i kamionima na selo i prevezu mještani i roba. Iako je sam put bio opasan ipak su se svi uspjeli izvući. U Stocu se tada vec pomalo mijenjaju stvari, rezervisti odlaze nazad a linije preuzimaju lokalni srbi koji su se do tada sepurili u uniformama po gradu, nisu pravili neke vece probleme al opet nije bilo pozeljno puno se kretati po gradu u vecernjim satima. Od kraja maja pojedni muskarci muslimani su odlazili do Kruseva, gdje je bila smjestena komanda hrvaskih snaga a srpske linije su bile nikakve ili straso porozne, svega na par mjesta oko grada su imali bunkere, i primjetili da raspolozenje prema nama muslimanima koji smo ostali u stocu ovih 40 dana (od nekih 6.000 hrvata Stolacke opstine mozda par stotina ih je ostalo,ostali su pobjegli u Hrvatsku) nije bas sjajno. Dopisnik radija Sarajevo Ivo Raguz je 10.4. javio da su tenkovi u Stocu docekani sa cvijecem sto je imalo velikog uticaja na dalje odnose muslimana i hrvata u i oko Stoca. Ja do danas nisam uspio upoznati osobu koja je dala to cvijece vojnicima na tenkovima, niti naći nekog ko je bio očevidac toga. Po Stocu se vec osjetilo da ce se srbi povuci, vecina ih se selila ka Berkovicima ili Ljubinju, linije su preuzeli domaci vojnici koji su i na silu regrutovani, nervoza je bila sve veca jer se iz grada polako odvozio cio vozni park svih firmi, nas narod se kao pokusao suprotstaviti ali osim nekih protesta nije se dalje moglo, jos je i cudo kako nikom nije nista bilo. Srpski najistureniji polozaj je bio na Osanjicima, odakle su svaku noc pucali po Gorici i Krajsini. Negdje pocetkom juna u rane jutarnje sate probudile su nas snazne detonacije iz pravca Čapljine i Mostara (tačnije 6.7. kada je počela operacija „Čagalj“ za detalje pogledati internet), niko nije znao sta se desava dok popodne nije naisao jedan srpski vojnik, koji je ocigledno pjeske dosao iz Čapljine kanjonom Bregave, i rekao da je bio veliki napad na Tasovcice i Prebilovce i da su linije pale. Po Stocu je nastala uzbuna, srbi su uzurbano prebacivali stvari, vise se nije moglo normalno hodati, pucalo se i po carsiji. Nekoliko dana ranije bosnjaci su morali predati u SUP (MUP) svo noruzanje koje su imali da bi nakon 09.06. isto bilo vracano. Pripadnici HOS-a su vec dolazili do grada, jer su cijele Dubrave bile nicija zemlja, u jednom takvom ulasku su zarobili 2 pripadnika policije, medju kojima je bio i moj rodjak Fadil , i odvezli ih prema Čapljini, usput zarobivsi i troje srba iz mjesta Poprati. Ove momke iz MUP-a su nakon maltretiranja pustili, dok su srbe uputili u logor Dretelj. Po carsiji se niko nije kretao bez vece potrebe mada su i dalje radile neke prodavnice i kafici, najveci apsurd je bio da su jednog dana u grad dosla nekolika pripadnika HOS-a u civilu i otisli u centar u kafic gdje su vec sjedili srpski vojnici. Nakon sukoba i jedni i drugi su se razbjezali a od tada je pocelo neprekidno pucanje sa okolnih brda na sve sto se krece, jedan od prvih koji je stradao je bio Emir B., i to samo nekoliko minuta nakon sto je dosao do nas da kaze da je rodjak , koga su zarobili pripadnici HOS-a, dobro i da je pusten. Tu vecer su pale i prve granate na sam grad, i to oko duhanske stanice. Obzirom da je nasa kuca bila prva iduci u grad kanjonom Bregave naredni dan je iznenada dosla grupa vojnika HVO, koji zbog granatiranja nisu mogli dalje nekoliko sati, pricali su o stanju na terenu, kako su srbi razbijeni i povlace se, i imaju jos uporiste na Osanjicima na koje je pak izvrsen napad naredno jutro. Uz gubitke na obje strane srbi su se povukli ka Hrgudu i Dolu. Snajper je i dalje pucao sa Komonja brda, i to u blizini kule i famoznog natpisa TITO. Muslimani su poceli da se masovno iseljavaju iz grada, a kolona ljudi je isla pored naše kuce tako da sam vidio mnostvo poznanika koji su sa svojim familijama isli na slobodniji dio a dalje ih je vecina zavrsila po jadranu i Čapljini. Uglavnom nakon par dana od pocetka granatiranja Stolac je bio sablasan, ja sam jednom ''zbrisao'' od kuce i otisao do autobuske stanice, slike su bile ravne onima iz filmova od II svj.ratu, cio Podgrad i dio oko stanice je bio doslovno unisten vec prvih dana granatiranja, jedino niti jedna granata nije pogodila podgradsku dzamiju. Nasi momci su se uveliko prijavljivali u HVO; jer Armija BIH tada nije ni postojala u ovim krajevima, i oni su lagano preuzeli sve linije oko Stoca. I Mostar je takodje bio slobodan grad, iz koga se konacno vratio i moj brat, koji je sve vrijeme opsade bio u njemu i za koga nismo nista culi mjesecima.

16.12.2004.

1992-1993

Nakon nekih 7-10 dana stanje u gradu se stabilizovalo. Linije su vec bile uspostavljene, na Osanjicima, Komonju brdu, Njivicama, Poplatu. Stolac je postao grad duhova, iako ne toliko blizu linijama zbog svakodnevnog granatiranja skoro svo stanovnistvo se iselilo iz grada, ostalo je jako malo citavih familija, uglavnom su ostajali muskarci koji su bili ili u HOS ili HVO a dio u CZ. Kod nas su nakon prvih dana dosli Avdo Turkovic i Huso Sefo, iz elektrodistribucije, u gornjim dijelovima grada zivot je bio jako opasan dok je nasa kuca bila malo izdvojena i slabije izlozena granatiranju, barem prvih dana rata. I moj otac je poceo raditi sa ljudima iz elektrodistribucije, bilo je njih 10tak koji su svakodnevno radili na osposobljavanju dalekovoda iz Čapljine kako bi se u Stolac dopremilo barem nesto struje za prioritete, a obzirom da je u blizini bila i glavna trafo-stanica tako smo i mi svo vrijeme imali struju. U medjuvremenu se dio nasih rodjaka i komsija vratio na selo i zateklo polovinu sela spaljenog, izmedju ostalog i nasu kucu, iako je po pricanju srpskih vojnika koji su medju posljednjim napustili te krajeve nakon njih sve ostalo citavo, tako da se na kraju ispostavilo da su selo zapalile jedinice HVO, sto predstavlja vjerovatno prvi slucaj ove vrste u nasim krajevima sto je samo bio nagovjestaj onoga sto se muslimanima Stoca spremalo u narednim mjesecima. Mi smo prvi put posjetili nase selo pocetkom jula, i to veca grupa, i tom prilikom smo imali dosta neugodnosti sa vojnicima HVO koji su bili stacionirani na tom podrucju. Po povratku sa sela su nas zaustavili i oca i rodjaka odveli na ispitivanje u selo Boljuni gdje imje bila komanda. Pošto su dobili informacije koje su ih interesovale, a ticale su se paljenja sela, vratili su ih nazad. U Stocu je svaki dan bio isti-konstantno granatiranje bez nekog posebnog reda, al ne previse, najcesce centar i Gorica, u medjuvremenu je izgorio hotel, bolnica je radila samo u Kostanoj gdje je bilo par doktora a sve teze ranjenike su slali u Čapljinu i Metkovic. U tom periodu cest gost kod nas je bio i Semir B., koji je pocetkom avgusta i mobiliziran i donosio je vijesti sa prve linije, o odnosu medju nasim vojnicima, koji su uglavnom bili na prvim linijama, i hrvatima koji su se pak uhljebili po raznim komandama, logistikama i sl. A onda 14.8. u vecernjim satima pocinje dotad nezapamceno granatiranje, sa svih polozaja i iz svih oruzja gotovo bez prestanka se pucalo po cijelom Stocu, sve do jutranjih sati kada smo culi zvuk tenkovskih gusjenica i pomislili da su srbi probili linije i usli u grad. Granatiranje se nastavilo ali ovaj put po linijama, dok se u borbu aktivno ukljucila i artiljerija HVO koja je intenzivno gadjala polozaje srpskih snaga. Tokom dana stizale su svakakve informacija da bi u vecernjim satima, kada se sve vec malo smirilo, dosao neko iz obliznjeg naselja i ispricao da su srbi pokusali da udju u stolac i tenkovima i pjesadijom ali da je 1 tenk unisten ( i do nedavno se nalazio pored puta Stolac-Berkovici) a pjesadija vracena na njihove linije uz velike gubitke. To je bio jedini pokusaj srba da udju u stolac, od toga dana su se orjentisali na svakodnevno granatiranje koje nije bilo veceg intenziteta. Krajem avgusta se desio i prvi veci incident izmedju Armije BIH i HVO, kada vojnici HVO nisu dozvolili prolaz pripadnicima armije na punktovima Domanovici i Crnici. Pocetkom septembra je doslo i do prvog ozbiljnijeg granatiranja podrucja oko nase kuce, a taj dan tesko je ranjen moj brat i nena, dok je dedo poginuo. Tesko je opisati osjecaje toga dana ali nakon sto je sve proslo mogu reci da je moglo biti puno gore jer je u razmaku od 15tak minuta palo oko 30 granata u krugu od 100-200 metara a ja i majka smo sa komsijom Senadom Č. brata prebacivali do bolnice. Nakon toga su i radnici elektrodistribucije presli na drugu lokaciju, jer su tu bili izlozeni vecoj opasnosti a ja sam na neko vrijeme otisao do rodbine u Dubrave da bi se jako brzo vratio. Cesto sam isao kod rodbine na selo i jednom prilikom sam bio i ''mobilisan'' skupa sa ostalim da idemo praviti bunker iznad Drenovca, tada sam primjetio jako veliku odbojnost spram muslimana kao i nepostojanje namjere za napad na srpske linije. Po rijecima jednog od komandanata to je bila "osmatracnica za buducu granicu". Jesen i zima prosli su bez nekih posebnih desavanja. Jedino je pocetkom novembra pokusan napad na srpske linije od Mostara do Stoca, to je bila ''akcija'' za koju je znalo svako dijete i u Stocu i u okolini, moral je bio takav da su pojedini vec vidjeli zauzete sve linije oko Stoca, cak i Hrgud. Naravno nista od toga nije bilo, srbi su odbili napade, nasi su izgubili dobar dio ljudstva i to su ginuli vecinom muslimani koji su bili u elitnijim HVO jedinicama, jedino je u toku akcije poginuo i Pero Dalmatin, a i to tome se svasta pričalo ko i kako ga je ubio. U tom periodu su srbi postavili top na Hrgudu koji je sijao strah i trepet po gradu, jer se od minobacackih pa cak i haubickih projektila moglo skriti, od trenutka kada bi se cuo zvuk ispaljivanja granate proslo bi i do 30 sekundi prije nego bi granata pogodila cilj, kod ovog topa to nije bio slucaj jer se zvuk ispaljenja poklapao sa zvukom eksplozije tako da je bilo nemoguce naci neki zaklon. Takodje trebam navesti da je u ovom periodu Stolac opljackan do temelja, i spaljene skoro sve srpske kuce i crkve. Sve vrijednije (nekoliko tona duhana iz duhanske stanice, vozni park koji je ostao po preduzecima kao i masine iz preduzeca) su organizovano pljackale formacije HVO i to je sve islo u Hrvatsku dok su se ostali morali zadovoljiti pljackom privatnih kuca i stanova stolackih srba kao i useljavanjem u njih. Kompletna komanda, logistika, humanitarne organizacije su bile smjestene u srpskim stanovima u novim zgradama koje su se rijedje granatirale. Tokom zime dobar dio vremena sam provodio na selu, gdje je stanje bilo mirno ali su jednog dana pripadnici HVO na prevaru saznali da u selu ima nekog naoruzanja i pod izgovorom sigurnosti vojnika sve to oduzeli. Po Stocu uvijek ista slika. Svakodnevna granatiranja, ogranicenost kretanja po gradu, vec se pomalo zatezu odnosi jer je sredinom jeseni doslo do prvih sukoba u Prozoru. I tako je to trajalo do pocetka aprila kada iz nekih razloga koji nikom od muslimana nisu bili jasni (jer smo slijepo vjerovali u HVO) dolazi do prvih hapsenja po gradu i odvodjenja u logore. Medju prvim su bili komandant CZ Mahmutovic i jos par uglediniih Stocana. Stocani su vecim dijelom isli u Mostar i prikljucivali se Armiji BIH tj brigadi Bregava koja je bila stacionirana na Gubavici a drzala liniju na Rotimlji, poznata Semica gradina. Nakon 15.4. i napada na Ahmice doslo je i do razoruzavanja svih vojnika ARBIH koji su se zatekli na Gubavici, dio je zarobljen a dio se prebacio na Rotimlju gdje se i dalje, kojeg li apsurda, drzala linija skupa sa HVO, koji je drzao linije od Rotimlje do Stoca. U Mostaru su takodje poceli prvi sukobi al nista toliko do 9.maja, kada je krenuo otvoreni napad na Mostar a po stocu pocela masovna hapsenja i razoruzavanja svih ''nepodobnih'' pripadnika HVO.

16.12.2004.

Maj-Juli 1993.

Kod nas se u to vrijeme krio rodjak Fadil, koji je bio u Armiji BIH ali su ga sukobi zatekli su Stocu, a kako nije mogao boraviti kod svoje kuce jer su znali da je u Armiji prebacio se do nas, gdje je boravio tokom dana a navecer ponekad odlazio do kuce. U popodnevnim satima 9.maja do nase kuce je doslo vozilo policije HVO i u njemu nas komsija Zvonko Papac,uz pratnju 2 vojnika. Trazili su mog oca, koji je, pretpostavljajuci sta bi se moglo desiti, izasao iz kuce i skrio se u obliznje prostore nekadasnje ekonomije. Ja sam rekao da nije tu, a Zvonko je rekao da bi bilo potrebno da se javi u policijsku stanicu radi ''informativnog'' razgovora. Na moje iznenadjenje nisu ni usli u kucu, gdje je spavao rodjak, vec su se odmah vratili nazad. Ja sam nakon njihovog odlaska potrazio oca i rekao mu o cemu se radi, tako da je on istu vecer uzeo neophodne stvari za boravak u sumi, nesto hrane i oruzje koje smo imali i otisao u obliznji sumarak, Mackovac, gdje je proveo narednih 15tak dana, dolazeci samo navecer da bi uzeo hranu i vodu. Rodjak je istu vecer otisao pjeske kanjonom Bregave do rodjaka na Skaljevinu, da bi nakon toga krenuo prema Mostaru na polozaje ARBIH i bio uhapsen sredinom juna skupa sa ostalim koji su bili na liniji na Rotimlji. Taj isti dan su policajci HVO odveli u logor dosta stocana, medju njima i 2 nasa rodjaka koje su zatekli na selu. Period do 30.6. je protekao prilicno mucno, iako se vecina Stocana pokusala iskljuciti iz stvarnosti, obzirom da je oko 70-80% Stolackih muslimana bilo u HVO svi su se tjesili da oni nece doci u situaciju da budu odvedeni u logore kao drugi koji su bili u ARBIH. Na snazi je bilo neko vjestacko primirje, pa kako se nije pucalo po gradu vecina naroda koja je zivjela je tokom dana odlazila na kupanje na Bregavu, sve je izgledalo kao da nije rat uopste. Cak se i moj otac vratio i boravio kod kuce, jer se situacija kao malo smirila, vise nije bilo hapsenja, a i u Mostaru je bilo mirnije pa se sve to valjda odrazilo i na stanje u Stocu. Medjutim taj prividni mir je trajao sve do 30.06.1993. kada su jedinice Armije BIH zauzele kasarnu Sjeverni Logor i cijelo Bijelo Polje i tako se povezali sa jedinicama ARBIH iz Jablanice. Taj dan i nije bio nesto posebno buran, mada se tokom popodneva primjetio dolazak vecih snaga HVO u prostore bivse Kostane bolnice. A onda je pocelo. Vec te veceri je dobar dio stolackih muslimana koji su bili u gradu uhapsen, jedinice HVO i HV koje su dosle iz okolnih mjesta izasle su na linije odbrane oko Stoca i razoruzali sve muslimane koji su bili na linijama i poslali ih direktno u logore u Capljinu i Mostar -Dretelj, Gabela, Heliodorom. Vidio sam kada su vojnici HVO dosli do komsijine kuce i odveli ga sa sobom. Ja i otac smo skupa sa majkom i rahmetli nenom otisli u obliznje zgrade koje su bile napustene i cekali da padne mrak da bi odlucili sta i kako dalje. Dok smo se krili u toj prostoriji koja je tik pored puta, pored nas je procao citav vod vojnika HVO koji na srecu nisu nista pretrazivali vec su isli na strazu na Separaciju, gdje su bili postavljeni da sprijece pokusaje bijega sa Gorice i Krajsine. Kada se smracilo majka i nena su se vratili u kucu, jer smo zakljucili da za sada odvode u logore samo muskarce. Tu istu vecer smo ja i otac otisli u sumu gdje se otac od ranije krio. Primjetili smo nekolicinu momaka koji su uspjeli izbjeci hapsenje i javili im se. U toj grupi su bili Malik i Merzuk J., te jos jedan momak sa Gubavice, Enes G. Oni su nam ispricali da su vojnici pokupili sve muskarce od 16-75 godina, a oni su se sakrili u stanovima i nakon prolaska vojnika pored Bregave se prebacili do Vidova polja i dalje u sumu. Tu vecer su oni proveli u pecini koja se nalazi na vrhu brda u kome smo se skrivali. Sutradan se nastavilo hapsenje i potraga za preostalim muslimanima. Vidjeli smo kako hapse ljude u okolini novog podgradskog naselja te po Gorici i Krajsini. Mi smo navecer otisli do kuce i saznali da su svi koji se nisu na vrijeme sakrili ili otisli iz grada uhapseni. Ostale su samo zene i djeca te stariji muskarci, kojih ionako nije bilo mnogo u gradu. Naredni dane smo provodili po cio dan dvogledima posmatrajuci sta se desava po gradu. HVO je imao punkt kod Metala i niko nije mogao neopazen otici iz grada. Pored toga vrsili su svakodnevne upade po stanovima i kucama trazeci muskarce koje nisu uhapsili u prvom valu hapsenja a za koje su pretpostavili da se kriju u i oko grada. Do nase kuce du dolazili par puta i sve pretresli, a sto smo mogli vidjeti dvogledom, jer je udaljenost oko 1km, a kako smo imali dosta rodbine u Njemackoj majka je govorila da je otac otisao u Njemacku a da sam ja u logoru tako da nije imala vecih problema. Momci koji su se krili sa nama su nakon 3-4 dana otisli nazad kuci jer vise nisu mogli izdrzati, od njih je Merzuk odmah nakon par dana uhapsen, dok je Malik uhapsen kada su iz Stoca deportovali svo stanovnistvo. Treci momak, Enes G, se i nakon odlaska zena i djece iz grada sakrio i ponovo dosao do nas da bi se skupa krili i pokusali prebaciti do Mostara. Dani u sumi su prolazili jako sporo, i mi smo isli svakih 3-4 dana do kuce da bi uzeli hranu i vodu i tu sto krace boravili, mada se vojnici HVO nisu kretali nocu. Po danu je vec bilo drugacije, jer se par puta desilo da vojnici zalutaju trazeci put za Neum i da dodju skoro do mjesta gdje smo mi boravili. Jedne prilike smo zaculi neku galamu i pucnjavu nekih 500m dalje od nas, pomislivsi da se radi o pretrazivanju sume odlucili smo se prebaciti do Bregave, gdje smo se mislili kriti u njenom siprazju. Na srecu nije se radilo o tome pa smo nakon 2 dana provedenih u kanjonu Bregave ponovo dosli nazad na isto mjesto i tu ostali sve do odlaska u Mostar. U zoru 13.7. probudili su nas zvuci bliskih borbi i jakih detonacija u pravcu Dubravske visoravni. Bili smo uvjereni da je ARBIH pokrenula napad na Dubrave i Stolac. Zestoke borbe su trajale cio dan, cak i na obliznjim Maslinama culi smo pucnjavu iz lakog naoruzanja. Primjetili smo i veliki broj autobomila koji se iz pravca Dubrava kretao ka Stocu i skupljao kod crkve, vjerovatno su lokalni hrvati bili uplaseni napadom i krenuli sa bijegom ka Neumu. Nazalost sto je dan odmicao borbe su jenjavale, a mi smo tu vecer otisli do kuce i gledali HTV dnevnik i javljanje Smiljka Sagolja sa Bune, tako da nam je bilo jasno da napad nije uspio. Poslije toga situacija u gradu se drasticno pogorsala, po vodu se moralo ici u grad jer se iz gradskog vodovoda nije smjela piti, struje i hrane je takodje bilo sve manje jer su prestale podjele u merhametu, u logore su odvodjeni sve mladji muskarci tako da je 4.8.1993. kada su iz grada protjerani svi muskarci, docekao mali broj muskaraca i to djece i jako starih osoba. Zadnjih 10tak dana pred odlazak po gradu se sirila prica da ce nase stanovnistvo biti zamjenjeno za hrvate iz Kaknja i Varesa i shodno tome svi su se polako pripremali za neizbjezno. Tako smo i mi savjetovali da majka i nena spakuju par kofera u slucaju da iznenada dodje do deportacije. Jedno jutro uocili smo veliki broj kamiona i autobusa na ulazu u Stolac. Tu su stajali skoro cio dan da bi se na kraju vratili nazad prema Capljini a takodje smo jako cesto primjecivali i veliki broj cisterni koji su iz pravca Berkovica odlazili ka Capljini i sutradan se vracali, a vjerovatno se radilo o transportu goriva koje su dogovorili hrvati i srbi jer je od 30.juna do 4.avgusta na Stolac palo slovom i brojem 1 (jedna) granata!! i to negdje visoko u Poplasice. U tom periodu izgorile su ili srusene sve stolacke dzamije. Mogli smo gledati kako gore podgradska i carsijska dzamija i kako su to vjerovatno izveli isti ljudi koji su taj dan spalili Osanjice i Barane, jer je jedino auto koje smo primjetili da odlazi i da se vraca sa Osanjica taj dan bila maskirna lada karavan, a odmah nakon povratka planula je i carsijska dzamija.

16.12.2004.

!!Avgust 1993.!!

A onda je dosao i taj 4.avgust. Probudili smo se oko 5h ujutro jer se cula uzasna buka iz pravca grada, kad smo pogledali kroz dvoglede vidjeli smo mnostvo autobusa i kamiona koji idu u Zeljezaru i ka gradu, te veliki broj ljudi koji su iz pravca Gorice isli u Zeljezaru. Cula se i sporadicna pucnjava a onda smo primjetili i 2 vojnika koji su dosli do nase kuce. Zaculi smo galamu i pucanj a nakon toga smo vidjeli majku i nenu kako idu sa vojnicima prema gradu. Bili smo strasno potreseni jer smo shvatili da je dosao kraj boravku u Stocu. Nakon pola sata majka se sa jednim vojnikom vratila u kucu, uzela kofer i neke stvari i otisla nazad.oko 9h vec su krenuli autobusi i kamioni puni naroda iz prostora Zeljezare. Sve veci broj ljudi je dolazio do tog mjesta i ukrcavao se na kamione da bi pod pratnjom vojnika krenuo ka dubravama. Nama je najgore bilo sto nismo znali da li ce narod biti prevezen do Mostara ili dalje za Bosnu. Do kraja dana sve se smirilo. Otisli su i posljednji kamioni za nasim ljudima, grad je izgledao sablasno prazan. Radio BIH je u vijestima u 7h javio da je taj dan svo stanovnistvo Dubrava i Stoca deportovano u Blagaj, tako da je i nama laknulo i mogli smo na miru planirati prebacivanje na slobodni dio teritorije oko Mostara. Istu vecer do nas je ponov dosao Enes Grabovac, koji nam je ispricao da se sakrio u trosjed i da ga je hapsenje mimoislo ali da su sve muslimane odveli iz njihovih domova. Objasnili smo mu da je narod prebacen do Mostara i da i mi planiramo uskoro pokusati da se tamo prebacimo. Narednu noc do nas su jos dosli Omer Hairlic, Camil Moric i Ahmet Baljic, koji su se krili po sumi oko Orahovice i Zagnjezdja, tako da smo dogovorili da se krene put Mostara cim se za to pripremimo. Prvo smo tu noc otisli do nase kuce i uzeli hranu i oruzje. Saznali smo da ima jos nasih momaka koji se kriju u kanjonu Bregave. Kada smo se spremili za put i odlucili kojim pravcem da idemo otisli smo do Bregave da se nadjemo sa tim momcima i vidimo sta oni planiraju. U toj grupi su bili Senad Baljic, Sejo Steta i S. Gutosic, koji su odlucili da nece ici sa nama, Senad je cak predlagao da se predamo, sto nama nije palo na kraj pameti. Tako da smo mi oko 24h 05.08.1993.god. spremili stvari koje su nam neophodne i krenuli put Mostara.

25.11.2004.

7

Dio 7

25.11.2004.

8

Dio 8

25.11.2004.

9

Dio 9


Stolac
<< 03/2012 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
25262728293031

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
33598

Powered by Blogger.ba